Kad je M. na derneku peglala neka cura, to je izgledalo ovako: Stalno se primicala njegovom mjestu gdje bi sjedio, i kad je on tako, promijenio sve fotelje, stolice, trosjede, dvosjede, taburee i ostalo, a ona i dalje išla za njim i nudila mu se: "Baš te volim! Baš mi se sviđaš! Hajdemo u sobu!",…
Danas je nekako mirno… Ili samo ja imam taj osjećaj… Fino jutro, sa pjesmom ptičica, sunčano… Mislim da bih danas mogla biti fina… Ono baš – fina……. Fiiiinnnnaaaa….. Kad duže ponavljam neku riječ, pravo glupo počne da mi zvuči… Fina. Fina. Fina. “Vidi, što je slatka! Baš je fina.” ili: “Ma trebaš biti fina..” Fina-fina……
Ja ne idem. Iz više OPRAVDANIH razloga. Među kojima nije niti jedan vezan za Bregu, Bebeka, Alena, Tifu. Razlozi radi kojih ne idem su potpuno nezanimljivi "širokim narodnim masama". Čovječe, kako neko može trošiti energiju na ubijeđivanje drugih da NE ide ili IDE na koncert!? Još je tužnije/ružnije kad neko ko je odlučio da ide…
Već dva dana me svi sa kojima se sretnem pitaju šta je to sa mnom?! Kao da je znam… I ja osjećam da se nešto dešava. Negdje unutra, neki hemijski proces. Da li su podivljali hormoni, opao nivo minerala, da li mi možda treba pustiti krv, je li mi mozak i dalje u glavi…?! Imala…
… da se sjetim X! Čovječe, koja je to energija bila prije rata! Žao mi je što se sada viđamo malo rjeđe, pa ne mogu tvrditi da je energičnost ostala na istom nivou! Eh, ovako je to bilo: Sarajevo, vikend, diskoteka "BB". Laganica, piće, bacanje pogleda po primjercima suprotnog spola… Svi su lijepi, mladi, plešu,…