Re-post 11/2009

Kustos muzeja popeo se na drugi sprat zgrade u kojoj radi već par godina. Sjetio se kako je nekada bio uspješan košarkaš, ali nije uspio da ostvari neki konkretan napredak u sportskoj karijeri, jer je bio poprilično skeptičan prema svjetskoj slavi. Odavno već ne trenira – zato je jedva savladao te stepenice napravljene za vrijeme aneksije. Oduvijek skeptičan. I kad je u četvrtom razredu išao na ekskurziju. Mogao je onu noć, onako krakat, sjediti satima na podu, naslonjen uz zid i plakati, da nije ona došla i rekla kako ga moli da se konačno digne odatle i popne se na rub kreveta, da sjedne uz druga iz razreda, ko normalan čovjek. E, bio je skeptičan u tome da li je on normalan? Mislim, tri godine pokazivati i nuditi sebe njoj, mogao je neko ko je stvarno patološki duhovit i privržen. Ali, tu noć, obespamećen, nastavio je još neko vrijeme sjediti tu, uz psihodeličnu muziku sa kasetofona. Čupao je sebi šiške. Njoj se povraćalo. Znala je da je radi nje takav. Bilo joj je iskreno žao što on od sebe radi budalu. I što se publika zbog njega njoj obraća riječima: „Kako ti ga nije žao?“ Ličio je na Morissona, a šišao se nožem. Godinama, pisao joj je pjesme, a ona pola tog nije shvaćala. Spominjao joj je vjerne pratilje, a ona nije mogla misliti ni o čemu.

Dočekao je svojih par mjeseci kad je otišao u vojsku, u kojima je glumio zrelog muškarca, dobivao njena pisma u kojima ga je nazivala najgorim imenima. On je nastavio da joj šalje razglednice s motivom trudne mladenke kojoj astenični mladoženja nabija prsten na ruku. Napisao bi joj malo riječi na razglednicama, recimo „Sudbina“ ili „Pljujem svako jutro u jedan ćošak. Napraviću modro more.“ Raznježio ju je tek tada. Ona je odlučila da pokuša biti njemu privržena draga, koja ga voli skupa s njegovom originalnošću. Zvanična, javna cura. Ošišala se moderno, počela slušat muziku koju on voli, a on za uzvrat nije depilirao trepavice na kapcima zelenih očiju. Nisu uopšte bili skladan par – on krakat, ona mekana i kratka. Često se pitala kako bi izgledalo da je on, ustvari, nosi u naramku. Ko loptu onu košarkašku. Jedino tad bi je čuo šta je zaista rekla. On se nervirao što je ona ostavljala trag rumenila na njegovim bijelim majicama. Nju je nerviralo što se osjeća osvojenom. Sjedili su, ljeto je bilo, za nekim stolom, u nekoj kafani kad je ona puhnula u njega svu pjenu tek nasutog, svježeg piva. Sjedio je nasuprot nje, onako popljuvan i procijedio nešto kao: Daj još.  

Zvao ju je Mračna. Ona njega Nisi Drugi Miljković. On je njoj spominjao Marka Brecelja. Ona njemu seciranje žaba. Nervirala ga je kad bi Marka nazvala Brankom Mreceljom. Šizio je radi toga. Izrugivala se njegovom opčinjenosti nihilizmom, ali nije dirala Miladina Šobića.

Na dvadeset i prvom spratu nebodera u kojem je živio, njihova je veza izvršila samoubistvo, skočivši sa prozora. Oboje su je gledali kako se survala u bezdan. Jedva su se pogledali i ona je izašla iz njegove loge. On je ostao, plačući, bez imalo osjećaja stida, nije mu bilo prvi put da plače radi nje. Ona se beskrajno dugo spuštala tim liftom u kojem je dugme 17 bilo iščupano. Kroz stisnute kapke vježbala je gledanje u mraku. Desnim okom je škiljila i mjerila koliko dugo može gledati u onu lampicu na mjestu broja 17.

Kad je konačno izašla van, on je sa prozora na 21. spratu bacio pred nju upaljač koji je pukao u hiljadu komada. Pomislila je da je dobro što je ni ovaj put nije uspio pogoditi.

On se počeo pojavljivat s nekom perspektivnom sportašicom, olimpijkom, ona sa promašenim studentom žurnalistike koji je u slobodno vrijeme prodavao one pravo-dobre-usisivače.

Jednu noć su olimpijka i novinar, svako iz svojih razloga, ostali uskraćeni pažnje ovo dvoje svojih partnera. A to dvoje, bolesnika, eksperimentalnih, dogovorilo se da se isprobaju. Onako, jaranski. Kad već nisu mogli parski (od „kao par“). Dovela ga je u svoju sobu sa okruglim stolom u ćošku. Divio se toj glupoj mogućnosti. Da okruglo gurneš u nešto tako kruto i limitirano. Otvorili su neki alkohol, neki otrov, pričali su o svojim partnerima.
Došli su do zaključka da je među njima jedini problem bio taj što nisu bili ponosni jedno na drugo kad bi se tu pojavio neko treći. Ali, eto, sad tu nema nikog, pa su ponosni jedno na drugo. Popela se na njega, skinula ga, dodirivala, navlačila, potezala, pumpala zrak u njega, trljala ko drvce na kremenu (čak i to). Lik je zakazao totalno. Kaže joj da ne može. Da ju je toliko to želio – a sad ne može. Shvatila je da joj se spava i okrenula mu leđa. Bio je dovoljno trijezan da sam pronađe vrata i ispari van.

I onda period neviđanja i nemanja pojma ko, gdje, kad i koliko. Sve dok se nije pojavio, na onim istim njenim vratima, s diplomom arheologa i knjigom poezije. Napisao joj je posvetu (oh, kako je nju nervirao njegov rukopis!), toliko hladnu (po njenom mišljenju) da su se i Ares i komšija, likovi iz knjige, smrzli u taj ljetni dan, bez vode.