beats by dre cheap

Inhibitor ponovnog preuzimanja serotonina


ALONE

 

Svašta se mota po glavi biću koje neplanirano ostane samo sa sobom. Ovo ja pričam o sebi. Razmišljam o ljudima s kojima sam svakodnevno (bila) u kontaktu, o prijateljstvima, o ženama, ženskim kompleksima, muškarcima, muškim nedosanjanim snovima, djeci – tim malim slatkim isisivačima energije, komšijama, mačkama, ljubomori, kolegama, slučajnim prolaznicima, usputnim poznanstvima, bivšim ljubavima, sebi... Razmišljanje o sebi neviđena je zamka.

Ne znam da li trebaš biti lud, natprosječno inteligentan ili potpuni flegman da bi izvukao definiciju vlastitog karaktera, onako, kvalitetno, bez uljepšavanja ili degradirajuće i potpune negativne kritike. Vrlo lako se upada u zamku pretjerane analitičnosti, prisjećanja, sjećanja i ostalih –ećanja (osj-ećanja?). Na kraju krajeva, nije lako iscijediti sebe iz svih gore pomenutih pojmova i korelacije sa istim. I iz tog „iscjetka“ dobiti formu, boju i sliku.

Iscrpljuje. Iskreno, do zla boga iscrpljuje. Naročito dio koji se odnosi na „spremanje ljudi/predmeta na svoje mjesto“. Ne znaš, u momentu, šta bi uradio s nekim ili nečim...? Bacit? Uništit? Zaboravit? Do sada sam već nekoliko puta uništavala ono šta sam stvarala, bilo da su uspomene, dnevnici, fotografije, ili sam se trudila da zaboravim ljude. I svaki put mi je uspijevalo. Čak se samoj sebi divim kad pomislim koliko sam ljudi izbrisala zauvijek, kad već nisam mogla da ih prekrijem korektorom. Tačnije, da im pomognem da se pokušaju popraviti. Nije moja uloga na ovom svijetu da to radim. Ne smije niko sebi dati toliko za pravo – da se trudi nekoga ublažiti.... Ali, samo ja znam koliko je bola trebalo proći dok se takva odluka donese. Ili jesi – ili nisi. Nema sredine.


Onog trenutka kada sam osjetila da propadam negdje u neko crnilo, da će me progutati užasavajuća hladnoća i  da gubim snagu, vapila sam da me povuku za ruku, gore. To niko nije prepoznao. Okupirani sobom, svojim problemima i vlastitim životima. Mislila sam kako sam, valjda, zaslužila da me neko zgrabi i sačuva? Meni se desilo suprotno. Ko u onom vicu, kada se tip davi u živom blatu pa mu neko priđe i stane na glavu da ga potpuno „umoči“, onako, jednostavno, bez prljanja cipela – do kraja, galantno.

Tada je, sigurna sam da je to bilo to, nastupio napad panike. Trajalo je sat, sat i pol. Osjećaj bespomoćnosti i vrtoglavice. Tijelo je postajalo sve manje, sićušnije, a hodnici i strop su rasli u nemogućim pravcima i dimenzijama. Stanje je užasno, tj. samom sebi želiš nanijeti fizičku bol, samo da nelagoda bola preuzme dominaciju nad osjećajem bezizlaznosti. Valjda tako i počinje ludilo?

Ali, vrijedilo je preživjeti i to.

 

Dani su prolazili nakon toga. Nastupio je tajac. Nema nikoga. Da nazove. Da „pomogne“. Da sjedi, eto, i samo neka šuti. Neka sjedi i nek znam da postoji. Samo mi je to trebalo. Osjećaj da me primijete da postojim i da im je stalo do mog bića.... Taj osjećaj je izostao. „Slika“ o spoznaji da ne ostavljaš tragove na ljudima mogla bi se opisati kao lansiranje rakete i otpadanje onih suvišnih dijelova i leda sa nje. Tako su sa mene pootpadali svi viškovi. A ja se ipak nadam da nisam raketa, i da neću sagoriti negdje usput.

Nažalost, onaj koji je uvijek tu za mene, nije bio fizički prisutan. Nije mogao biti tu. Jer je bio bolestan i otišao da se liječi. Sreća, nema bolest od koje se umire, pa mogu računat na njegovu podršku kad se vrati. Ali, do tada – i ovo će stanje proći. I znam da mu nikada neću pričati o ovome, da ću pokušat evo sada sve zaboraviti. Nije se desilo. I nije se desilo meni. Ne, nikad.

 

To je to. Zaštititi druge od sebe. Obaveza. Commitment.

 

[IMG]http://i52.tinypic.com/34tbqeb.jpg[/IMG]

Pisma
http://mojetajne.blogger.ba
15/02/2011 11:32