beats by dre cheap

Umjesto plača


KRUG

 

Tu noć sam je molila da ode ljekaru. Zapisivala sam imena internista, ginekologa, oftalmologa i hirurga, neka bira kojeg će, samo neka se odluči, eto ja ću je odvesti ako želi, samo neka kaže kod kojega će - a ona je meni spustila u krilo kesu sa lijekovima. Nije to bila obična kesa, nego ona velika, puna raznih kutijica i velikih kutija sa količinama tableta dovoljnim za cijeli sprat bolnice... Svaka kutija bila je otvorena, očito je uzimala iz svake kako joj koja dođe pod ruku... Ispred mene su se kotrljali lijekovi koje ona uopšte ne treba da pije, lijekovi sa isteklim rokom trajanja, ljubičaste pilulice, dvobojne kapsule, retardi i fortovi, kapi za oči, nos, uši, razne masti i melemi... Počela sam bacati, ponovno pakirati, gužvati kutije i bacati tablete...

„Ali, zašto pijete OVE (pokazujem na male crvene ) tablete?“, skoro sam vrištala.

„Pa ne pijem ih ja, pio ih je moj rahmetli muž.“
„Pa što će vam? Bacite ih!“

„Ih, da znaš kako su bile skupe!“

„Poklonite ih nekome, odnesite u bolnicu – nekome će trebati! Vi ih možete greškom uzeti... Ionako ne vidite ništa!!!“, bila sam van sebe....

 

A ona - blijeda, kao da u njoj nema kapi krvi. Nije mogla normalno disati, pa je izgledala kao velika napuhana raža na suhom. Kleknula sam, zadigla joj suknju, ona je rekla:“Uh, tebe, L.!“ Noge su joj bile otečene, bijele, spužvaste i tvrde.

Insistirala sam da ode ljekaru, ovaj put nisam bila blaga, čak sam skočila i pozvala Hitnu pomoć, jer, ona, zaboga ne želi nigdje iz kuće u 22h!

„Nigdje ja neću izać iz kuće ovih 7 dana, makar umrla odmah!“, bila je uporna.

Podnijela sam raport dežurnom ljekaru, objasnila sam šta sam uradila i koliko kojih lijekova sam joj ja sama dala – a ljekar je potvrdio da sam uradila odličnu stvar i da ona odmah ujutro mora otići svom doktoru na pregled.

 

Sin je palio cigaretu za cigaretom, isisavajući iz svake nikotin kao sredstvo za umirenje, savijajući u ruci povratnu avionsku kartu, blijed, ljut radi njene tvrdoglavosti... „Čuješ li šta ti L. govori? Čuješ li???“, skoro da je zaplakao.
Pitao ju je šta će biti s njom kad on ode, a ona ostane sama? Biće dobro, kaže ona. A ja je gledam i čitam joj iz očiju najveću laž ikad. Nije mi ništa, uporna je. Samo je umorna, kaže. Pitam je kad je posljednji put išla ginekologu – ona me gleda kao da sam joj udarila šamar. Tako nešto ja je pitam i to – pred sinom!? Kaže ona da nema s tim problema, da je to kod nje sve pod kontrolom. Jeste da su joj ono jednom našli „nešto“ bezazleno, ali ona je stara žena, gdje bi ona s tim sada imala problema....?


Pošla sam kući, sluđena od osjećaja tuđe tvrdoglavosti i vlastite nemoći da promijenim nešto u tome, a ona me je ispratila sa:“Hvala ti.“

 

Već četvrti dan leži u mrtvačnici bolnice Koševo. Rasporena i ponovo ušivena. Tačno znam šta su joj mrtvoj morali uraditi. Već četiri dana njeno mrtvo tijelo čeka da ga preuzme neki član porodice i spusti u zemlju. Ne mogu da vjerujem da me nije poslušala. Ne znam kako će on sebi oprostiti što je nije odveo ljekaru. Sin, kojem je istekao pasoš. Koji sada vrišti na drugom kraju svijeta i čeka da administracija odradi svoje, kako bi on mogao doći da ovaj put čuje kako je je rak sa materice u njoj sve pojeo, crijeva, pluća i jetru, pa da ovaj put spusti nju u zemlju.

Kao što je spustio oca prije 3 mjeseca.

Hoće li neki ljudi ikada naučiti....?

 

[IMG]http://i51.tinypic.com/2ns6n1e.jpg[/IMG]

Pisma
http://mojetajne.blogger.ba
08/02/2011 10:06