beats by dre cheap

Balon ispunjen helijem



DANAS, KAD GA VIDIM, SJETIM SE...

 

 

Stajali smo u Cabare(t)u, nekad s kraja prošlog vijeka, neko je svirao na stageu, čini mi se mogla je biti Scabia, a ja sam se naslonila na rame muškarca koji je par sedmica prije upisao semestar na Žurnalistici. Taj dan sam ga ošišala, onu dugu kosu skratila sam mu na nekih cenat, cenat i po. Divila sam se njegovom licu, a on je rupama u kosi koje sam zaista nenamjerno napravila govorio:„Ma nema veze, narašće“. Njega su teško prepoznavali (jer ga je nova „frizura“ potpuno izmijenila), a ja sam upijala svaku riječ koju je on tada izgovarao. Mislim da se i danas sjećam da je pričao kako ne valja ni na koga vršiti pritisak i kako treba biti strpljiv za velike stvari. Ma, krasno. Tako mlad, a već namazan.

Ja sam se kuhala, bilo mi je vruće, a on se predivno ljubio. Molila sam se u sebi da ušuti već jednom i rukama tražila put ka unutrašnjosti njegovog kaputa, do leđa. Kad sam se zakačila za njega, konačno je ušutio i privukao me sebi. Scabia je svrbjela po ušima, a prolaz u wc bio je potpuno zatrpan ljudima koji su se gurali ka šanku.

Šapnula sam mu da je vrijeme da krenemo.

 

Napolju je bilo tipično sarajevski za to doba godine. Magla se navukla, bilo je hladno, idealno za ljubavnike koje niko ne smije vidjeti i takve poput nas, autistične u zaljubljenosti. Prešernov park u blizini, par klupa i neko malo društvo s bocom vina prekoputa nas. Svakim novim korakom sve manje i manje smo ih vidjeli, a onda su iščezli.

Izgledalo je kao da smo sami na svijetu, kao u oblaku i niko nas nije mogao vidjeti. Ljubili smo se kao ludi, a para od naših uzdaha izgledala je kao oblačić za tekst crno-bijelog stripa u kojem se nalazimo.

 

 


Pisma
http://mojetajne.blogger.ba
05/08/2010 21:26