beats by dre cheap

The End, konačno



USPAVANKA IV

 

 

Berani je čula smijeh ispred sobe, pa onako nespremna na radost, naglo se okrenula ka vratima. Haljina je zasvirala u potpunom neskladu, proizvodeći visoke tonove, a Kesapian i Indah se pogledaše razgoračenim očima i staviše jedno drugom dlanove na usta. Njihov pokušaj da se utišaju i prestanu kikotati, natjerao ih je na smijeh koji više nisu mogli kontrolisati. Berani nije mogla vjerovati da čuje tako glasnu tuđu radost. Od toga je osjetila oštar bol koji joj se zabio u utrobu.

„Ko se to usuđuje radovati u mojoj blizini, ismijavati mi tugu na koju se još nisam navikla?“

 

Naglo je otvorila vrata. Sunce se odbilo o glatku površinu smaragda u njenim očima, pa se zrak te jake svjetlosti razbio po cijelom stepeništu. Kesapian i Indah zanijemiše. Ispred njih stajalo je utjelovljenje nestvarne ljepote. Smaragdi o kojima su čuli toliko toga, nisu blistali ispred njih. Oni su vidjeli svu dubinu i beskraj dva krvavocrvena rubina iz očnih duplji te čudesne djevojke.

Berani je disala kratko i duboko, a svila haljine na njenim prsima pomjerala se ritmično gore-dolje, pa kroz zube upita:“Ko si?“
Osjetila je da se nalazi ispred nekoga ko je iznenađen, nekoga ko nije imao namjeru povrijediti je... Kesapian je tihim glasom pošla objasniti, ali Berani je prekide riječima: „Koliko vas je? Osjetim da nisi sama. Dvoje...? Stranci ste? Hajde...“

Polako, rukom, pokazala im je mjesto gdje mogu sjesti. Kesapian i Indah su nijemo pratili svaki njen pokret, ni sami do kraja svjesni da se nalaze u odajama čije prozore su do maločas mogli gledati samo izvana i iz daljine. Nakon nekoliko šutljivih minuta, u kojima je Berani osluškivala svaki svoj osjećaj o iznenadnim gostima, Indah je počeo razgledati sobu. Kesapian je još uvijek bila pod dojmom dva crvena rubina, pomalo preplašena i gnjevna na samu sebe. Za razliku od nje, Indah je bio potpuno miran, spreman na sva teška pitanja.


Kada te žena doživljava kao heroja i beskrajno hrabrog muškarca, imaš li potrebu razuvjeravati je u tom?“, upita ga Berani.

„Naravno da ne. Jedino imam potrebu spriječiti trenutak u kojem bih otkrio svoje slabosti.“, odgovori Indah. Divio se postepenoj promjeni boje na mjestu njenih očnih duplji. Kasapian je primijetila isto, pa se onako uzbuđena okrenu prema Indahu, pa opet ka Berani – ni sama ne vjerujući kakva se promjena dešava pred njom. Crvenu je uskoro zamijenila zelena boja u Beraninim očima.

„Opusti se. Nema razloga da se osjećaš tako sputanom ovdje. Ovdje možeš biti to što jesi, obilježena.“ Berani se još i nasmiješi Kesapian, pa doda:

“Dugo si već tužna radi svog gubitka. Znam da su brojne noći koje si probdjela, gledajući u nebo, tražeći utjehu i objašnjenje. Pokušaj se sjetiti koliko je takvih noći bilo? Zatim izbroj zvijezde koje si poklonila jutru, samo da bi svanulo.“

 

Kasapian nije mogla progovoriti niti riječ.


Indah je gledao u južni zid sobe, onaj okrenut prema najvećem gradskom trgu i pitao se zašto je obložen tolikim staklenim pločama s unutrašnje strane. A zatim je na toj istoj staklenoj površini ugledao otiske prstiju, koji su godinama ostavljani tu, slagani jedan uz drugi, praveći veličanstvenu sliku svijeta koju Berani nikada nije mogla zaista vidjeti. Bio je siguran da su to otisci starog Besara.

„To jutro, kad je umro, ušla sam u njegov šator, pokrivena samo tankom tkaninom. Nisam željela da me čuje, pa sam haljine koje su stvorene samo zato da moji roditelji mogu čuti svako moje kretanje ostavila u kovčegu. Ne zamjeram im, mojim roditeljima, što se brinu i žele znati gdje sam.“, izgovorila kroz nježni osmijeh.

„Stajala sam uz njegovu postelju kada je izdahnuo. Spustila sam dlanove na njegovo lice. Opipala svaku udubinu, mekoću obraza, oči, dugu bradu, špicast i iskrivljen nos, jedno uho veće od drugog i tanke usne smrznute u osmijeh. I sad mogu, u svakom trenutku, rukom opisati taj profil.“

 

„Pođi s nama“, odvažno joj predloži Indah. „Pođi, imamo ti šta pokazati.“

“Ostajem ovdje. Uzalud je ići bilo gdje da bih se opet jednom ovdje vratila.“, nasmijala se. „Moje svako jutro je, u mojim mislima i sa mojom maštom, drugačije od prethodnog. Dodajem mu i oduzimam, produžavam ga ili skraćujem, pravim ga baš onakvim kakvo meni u tom času treba. A to je zato što ja nikada nisam vidjela izlazak sunca, pa niti ne znam šta propuštam.“
 

(nema više)

 

I još samo mali rječnik indonezijskog jezika:

Kehidupan = život

Besar = veliki

Berani = dobra

Jauh = daleki

Kesepian = usamljena

Indah = lijepi

  

[IMG]http://i40.tinypic.com/rthyeb.jpg[/IMG]

Pisma
http://mojetajne.blogger.ba
05/05/2010 22:14