beats by dre cheap

Nastavak na nastavak :)

 

 

USPAVANKA III

 

 

Dvadeset i sedmi dan žalovanja za Besarom, u grad je stigao karavan iz dalekog Jauha, malog grada na granici zemlje. U karavanu su bili oni kojima je dosadilo čekati da do njih dođe neka vesela trupa sa artistima, pa su odlučili krenuti na put i utaboriti se na prvom mjestu koje im se učini zabavnim.

Putovali su toliko dugo da je nekim ženama kosa narasla pa su ih mogle plesti i vezati jednu za drugu, kako se ne bi izgubile kad vjetar u pustinji podigne pijesak visoko u zrak. Muškarci su uspijevali napraviti najčudnije sprave za brojanje koraka, a da pri tome nisu primjećivali kako su im se u turbanima ugnijezdile male ptice.

U karavanu je bila Kesepian, mlada udovica koja je pošla što dalje iz Jauha u nadi da će tako pobjeći uspomenama, kao da uspomene ne žive u tijelu i kao da ih ne nosiš sa sobom. Uz nju je išao Indah, mladić o čijoj su se hrabrosti odavno pričale duge i fascinantne priče. Uveseljavao je Kesepian svojim imitacijama raznih životinja, žena iz karavana, pa čak i nje same. Povjeravao joj je svoje želje i maštanja, a Kesepian je lako shvatila da mladić žudi za znanjem i velikom ljubavi. (Jednom joj je, a da nije ni primijetila, iz bujne kose izvadio škorpiju i zubima joj otkinuo otrovni zadak.)

 
Stigavši u Kehidupan kod glavnog gradskog trga podigli su svoje šatore. Grad im se učinio dovoljno lijep da nisu poželjeli nastaviti put dalje. Barem dok se dobro ne odmore. Uskoro su im počeli prilaziti ljudi, donositi im voće, meso žrtvovanih životinja, kaše od pšenice, vodu. Navečer su na trg pristigli i svi stariji stanovnici Kehidupana, a putnici iz karavana su se izmiješali s njima i do kasno u noć plesali i pjevali.

Kesepian je primijetila veliku kuću u kojoj je živjela Berani. Ispričali su joj istinu o djevojci koja živi tamo, predana tugovanju i ponavljanju najfinijih melodija koje su stvarale njene haljine. Priču o Berani, njenim kamenim očima i Basaru čuo je i Indah.

Sljedeći dan znatiželja ih je odvela do prozora sobe u kojoj je Berani već od ranog jutra šapatom ponavljala dijelove Besarove priče o nepredvidivosti ljudskih djela:

 „Baš kad pomisliš da si se svojim izborom približio nekome, shvatiš da te je isti uvukao u samog sebe.“


Prolaz do gore bio je slobodan, na stepenicama nije bilo nikoga, pa su se polako popeli, smijući se kao sita djeca.


(nastaviće se)

 

[IMG]http://i40.tinypic.com/x4owmo.jpg[/IMG]

 


 

Pisma
http://mojetajne.blogger.ba
30/04/2010 15:53