beats by dre cheap

Kad je mrkli mrak

 

USPAVANKA

 

Kuće su bile ukrašene fasadama sa filigranskom izradom u kamenu, svaka drugačija i druge boje. Grad je bio prelijep, sa širokim ulicama i mnogo trgova u zelenilu. Ime koje su dali gradu, Kehidupan (život), opisivalo je radost koju je svaki putnik osjećao kad bi se iz nekog razloga tu našao.

Trgovi su imali parkove sa velikim fontanama gdje se voda prelijevala iz jednog u drugi pa u treći bazenčić, u kojima su se ljeti kupale i ptice i djeca i zaljubljeni parovi, a znalo se desiti da je i poneka djevojka (pod budnim okom majke) u ledenoj i okrijepljujućoj vodi pokvasila noge.... U Kehidupanu živjelo je mnogo ljudi i svi su bili zadovoljni, zdravi i beskrajno zaljubljeni u svoje jednostavne živote.

Porodica o kojoj se najviše pričalo u tom čistom gradu bila je poznata po porijeklu i bogatstvu, ali u to vrijeme njihova tuga bilo je ono o čemu su ljudi rijetko ili najtiše zborili.

Onaj dan kada im se rodila dugo željena kćer, zavladala je tišina. Najljepše dijete Kehidupana koje su ikada mogli vidjeti došlo je na svijet sa dva prava smaragda umjesto očiju. Sve gradske vračare i mudraci pokušali su smaragde načiniti živim, ali osim tužnih pokušaja, ništa drugo nije moglo da se učini. Pozvali su i najcjenjenijeg, najpoznatijeg filozofa tog vremena - Besara iz Terpintara da im pokuša pomoći i dati objašnjenje zašto ih je snašla takva sudbina...

Putovao je sedmicama, a onog trena kad je ušao u Kehidupan, odlučio je podići svoj šator kraj jednog od gradskih parkova i ostati tu sve dok ne bude trebao krenuti na neki drugi put, dok ga opet neko ne pozove u pomoć.

Stigavši do kuće u kojoj su ga željno iščekivali, Besar nije mogao a da ne primijeti pognute glave sluškinja i djecu služinčad koja su se igrala u zaglušujućoj tišini. Poveli su ga do odaja u kojima je mati, instinktom lavice, čuvala svoje jedino dijete. Ušao je u pravo malo carstvo za djecu, ukrašeno najfinijim tkaninama i najmekšim dušecima, mirisno i sigurno. Ugledao je majku kako u naručju drži svoju Berani.

Dijete se tada pridiglo, oslušnulo ritam Besarovih bosih koraka, pružilo ruku ka njemu i nasmiješilo se najslađim krezubim osmijehom koji je ikad vidio. Drugom rukom mala Berani pokazala mu je put do mekanih jastuka u koje je sjeo i započeo:
„Ja sam Besar. Došao sam da vam pružim utjehu i mir. Ne tugujte. Samo me pažljivo slušajte....“

 

Tu se majčina pažnja, sa prelijepog djeteta, preselila na Besarove usne i riječi koje je izgovarao. Rekao joj je da dijete ima moć da osjeti i razumije misao i nakanu svakog čovjeka koji joj se nađe u blizini. Neka je odgajaju i uče, obrazuju i čuvaju kao najveće živo blago koje je Bog poslao na zemlju.

Nedugo zatim izgrađeno je posebno krilo kuće u kojima su bile odaje za Berani. Dijete je raslo, polako se otvarajući u cvijet fascinantne ljepote. Njena svaka izgovorena riječ bila je umotana u najmekši glas kojim je i opake ljude činila najranjivijim bićima.
Besar je, po majčinoj molbi, ostao da živi u Kehidupanu. Preselio je svoj šator do zidova Beraninih odaja i bio joj tako uvijek vrlo blizu.

Nekada su ostajali do zore zajedno – on joj je čitao knjige pisane rukom, koje je i sam naslijedio od mudraca od kojih je učio sve o astronomiji, filozofiji, ljudskoj sklonosti da vjeruju ili ne vjeruju u Boga, matematici ili čitajući erotsku poeziju protjeranih pjesnika....

(nastaviće se...)

 

[IMG]http://i41.tinypic.com/12220k7.jpg[/IMG]

Pisma
http://mojetajne.blogger.ba
26/04/2010 10:36