beats by dre cheap

No screamin'

 

Dragi dnevniče,

 

Jutros samu sebe probudila smijanjem. Sanjala sam neku provalu, nešto. Bile smo, kao, ja i moja kolegica s posla u tom snu. Ona crvenokosa. Probudila sam se, sjela u krevet i nastavila se smijati, sa onim obaveznim: „E, ovo moram zapamtiti.“. Smijanjem sam probudila i svoga čovjeka, pa se i on pridružio mom smijanju uz riječi:“E, jest' mi drago kad se smiješ!“
Dakle, dan je počeo smijehom.


A tom danu prethodila je noć. Noć duge šetnje. Jaaakooo duuuugeee šetnje. Skočila sam na prijedlog svoga čovjeka; trebalo mi je da malo „ispušem“ i „pročistim mozak“. Prešli smo put od Jezera, niz Alipašinu, preko mosta na Skenderiji, Vilsonovim do Elektroprivrede, pa drugom stranom istog šetališta opet do Skenderije. E, tu sam zakočila.
Boljele su me noge, ali sam super disala. Nisam se umorila i to mi je bio odličan dokaz da je moj „prestanak konzumiranja duhana“ urodio plodom.  Ne pamtim kad sam posljednji put stigla s njim toliko pričati. Ili, kad je on toliko pričao sa mnom.

Pričali smo o djeci. O imenima za djecu, podijeljenim u kategoriju „Koje bi ti“ i „Koje bih ja“. A onda sam mu objasnila da mu neću više rađat djecu. Ionako sam ljubomorna na odnos koji ima s ovim jednim. Pa smo (opet!) došli do zaključka da ćemo nas dvoje, najvjerovatnije, ipak imati samo još – psa. Ši tzua. I da će bit ošišan, bez kikica i mašnica. A da bismo imali psa, moramo promijeniti adresu stanovanja. A onda smo pričali „A gdje bi ti“ i „A gdje bih ja“. Pa sam ja pjevala. Prvo sam malo mumljala melodiju, pa tamo gdje znam tekst samo bih zavrištala taj dio. Pa su nas ljudi gledali. Tačnije, mene su gledali jer sam ja i plesala usput. Pa smo pričali o gradu. O ljudima. I zaključili da se rat, definitvno, mora završiti. I to na onaj način. Ali, tako da krenem(o) s obračunima iznutra. Ništa vanjski neprijatelj. Nema to.


Na Skenderiji smo sjeli u taxi. Taxista je skinuo oznaku „TAXI“ sa auta, čim smo u-sjeli. (Tema sljedećeg posta mogla bi bit „Taxisti u još jednoj borbi protiv Zakona“.) Bio je to neki stari Audi 80. Taxista također navija za „Željezničar“. Moj čovjek i taxista su odmah počeli pričati o „Želji“, i kao, mene provocirati. A ja sam bila toliko „pročišćena“ šetnjom da se nisam čak ni oglasila na spomen FK „Sarajevo“.

A toj noći i šetnji prethodio je dan. Ali, o tome neću.  

[IMG]http://i43.tinypic.com/23morw6.jpg[/IMG]

Pisma
http://mojetajne.blogger.ba
15/04/2010 11:45