beats by dre cheap

Baciću te u kantu za korpu

 

I tako sam ja jednog dana naumila da odlučim. Da se vratim u Zemlju Vratilicu. Tamo gdje su vinogradi, gomile svjetlucavog lišća, providni brežuljci i putić do naljepše i najveće brvnare na svijetu.... Povela sam psa Cukija i uzela nekoliko muških košulja koje sam dan prije samo skinula sa štrika.... Oprala sam ih zajedno s onim nekim računima koji su ostali u džepu. Onako ukrućene džepove prokomentarisala sam naglas. Put u vrtlog želja je počeo.

Samostrel nas je izbacio, a naše Neptunove osti, na kojima smo sjedili Cuki i ja, zabiše se baš ispred brvnare iz čijeg dimnjaka se uvijek dimilo – jer su unutra živjeli Domaći, održavajući vatru i čistoću (znali su da ću se opet nekad odapet tu).

 

Jutarnja tišina, onaj mir i izolovanost natjerali su me da se sjetim šta je to Gimnastika i da je izvedem u dvorište. Zovnula sam je imenom, Gimnastiko! (vokativ). Popela sam se uz drvo, strčala niz njega, pa se opet popela, i tako nekoliko puta. Već neko vrijeme nisam imala problema sa gravitacijom. Levitirala sam konstantno.

Pas je trčkarao okolo, a džuboks jeftino kupljen na rasprodaji, nakon što je onaj Medeni Sjekač pobio one ljude u obližnjem motelu pod imenom „Ovdje će se desiti ubistvo“ ('79.), motao je singlicu Jefferson Airplan-a.

Pokušavajući da na zvuk svakog basa lupim nogom što jače – oznojila sam se ko Zidan i izbacila sav smog iz pluća. Nije bilo šansi da trijezna izvučem ono drhtavo aaaaaaaa u pjesmi "Somebody to Love".

Pas Cuki mi je skuhao i donio najbolje vino, tako da sam već do prijepodneva bila otvorena za priču sa svim svojim ličnostima. (Na trenutke sam pomno slušala samo Audrey Hepburn. Imala je dobru muštiklu.) Naravno, vino je bilo iz mog vinograda, a nekih četrdeset godina prije imala sam najbolju berbu ikada. Ni Cuki ni ja nismo bili gladni, jer smo davno zajedno ugradili onu premosnicu na želucu i tako uštedjeli nekoliko desetina hiljada zlatnih novčića od kojih smo odlučili napraviti atelje.

U ateljeu sam držala svezanog i nagog nepoznatog muškarca, inače priučenog i priručnog modela za aktove. Nikada do kraja nije naučio da svo vrijeme poziranja on treba da miruje, u tome je bila ta njegova nesavršenost. Samom sebi je odgrizao jezik još dok ga je kao mali previše plazio drugoj djeci. Domaći su ga redovno hranili, čistili i masirali. Obožavala sam njegovu mutavost. Nedostatak jezika (nemogućnost da razumijem o čemu pokušava da priča) imala je za posljedicu da je savladao vještinu pričanja prstima.

 

Sedam dana i sedam noći nisam izlazila iz ateljea. Iako je brvnara bila iza 56 mora i 69 gora. A on nije pozirao. Bio je živahan, a ja sam se plašila da je propao ko kauč čekajući me da ga odvežem.

Rukom je pokazao na moje kikice, jednu ružičastu i drugu zelenu. A ja sam glavom zavrtila, kikice se razletiše ko kistovi i zadaše mu  potez od kojeg na prsima osta iscrtana meta, sve sa bodovima.

 

 

[IMG]http://i34.tinypic.com/2mowcd3.jpg[/IMG]

Pisma
http://mojetajne.blogger.ba
29/10/2009 09:23