Pisma

ZAŠAO NEKI MOMAK U ŠUMU STRIBOROVU, A NIJE ZNAO DA JE ONO ŠUMA ZAČARANA I DA SE U NJOJ SVAKOJAKA ČUDA ZBIVAJU... MORALA JE PAK TA ŠUMA OSTATI ZAČARANA, DOKLEGOD U NJU NE STUPI ONAJ KOJEMU JE MILIJA NJEGOVA NEVOLJA, NEGO SVA SREĆA OVOGA SVIJETA...

19.10.2009.

Energy

 

 

  

Posljednji put sam razmišljala o oktobru prije milion godina, u jednom stanu, na Skenderiji (recimo), čini mi se bio je jedanaesti sprat. Napolju je padala kiša, u doba nekad iza ponoći, kroz zrak su se povremeno zabijali mačevi svjetlosti izvana, a muzika je bila s radija, noćni program ... Gošća Alma Ekmečić priča kako ona pravi klepe.

Oko glave su se pušile cigarete (Filter 160), a žar je na trenutke obasjavao lice bića pored mene. Dva žara ko oči neke životinje u šumi. Pa igra „frljave zvijeri“, „razroke zvijeri“, „zvijer koja namiguje“... Pisanje imena upaljenom cigaretom, izmišljanje priča.

Udišem punim plućima zrak iz sobe, sva sam ispunjena toplotom, mirom i uživam u kiši koja pada već 4-5 sati, neprekidno....

Tijela su najljepša kad su obasjana mjesečinom.

08.10.2009.

Bilo bi dobro kad bi mladost znala što sve može, a starost mogla što zna

 

SUTRA

 

To do list:

-         jutarnja kafica, mapa na stolu

-         prstom utiskujemo rutu

-         nešto malo stvarčica u torbu ubaciti

-         zaključati vrata

-         samo nas dvoje

-         omiljena muzika na cd-u

-         sunčane cvike

-         ruka na ramenu

-         pun auto lebdećih smajlija

-         baloni u glavi

-     teleportiranje u dimenziju bez gravitacije

-         gas do daske....

 

Adio!

05.10.2009.

Ponđo

25.09.2009.

Ja, mamograf

 

ŠTA MI SE DESILO NEKI DAN

 

Prolazila sam pored radnje u koju vrlo često uđem. Zahvaljujući tom mom čestom upadanju tamo, upoznala sam se s prodavačicama, tako da se lijepo znamo pozdraviti i kad se sretnemo negdje van te radnjice....

I tako, neki dan, prolazim pored tog famoznog izloga, u žurbi sam, ali red je da uđem i da pozdravim cure... I samo što sam otvorila vrata i napravila prvi korak unutra, čujem:

„Evo, evo je! Sa'š' ti čut'....“

Smješkam im se, one meni također, ali jedna od njih dvije mi prilazi, pruža ruku i nastavlja:

„Evo, hajde majke ti. Da ti pokažem!“

Šta da mi pokaže, pitam se ja naglas. Objašnjava mi:

„Da ti pokažem kako su mi tvrde sise.“

I ja se na to nasmijem (glupo), kontam kako će se i žena počet smijat samoj sebi. Ali, ona i dalje ostaje potpuno ozbiljna, prilazi mi, hvata me za ruku:

„Hajde, da ti pokažem!“

 

Ja onako, ko hipnotisana, ne vjerujem šta me to strefilo u 10 sekundi, najnormalnije ženi dozvolim da me čvrsto uzme za dlan. Ona me zgrabi, ko kad malo dijete hoćeš preko ceste povesti, i usmjeri nas ka kabinama.

 

Ona druga prodavačica me gleda. I ja nju gledam. Obje smo pod šokom, al' se furamo da je sve normalno.

 

Sljedeća scena koje se sjećam:

Ja u kabini za presvlačenje, sa ženom koja se skida. Ja utrnula. Ona se skide, do struka. Otkopča sebi grudnjak, uze svoju sisu u svoju ruku i reče:

“Evo. Pipni.“

I ja je najnormalnije, iskusno, kao da to u svakoj radnji radim s prodavačicama, uhvatim za sisu (njena lijeva) i kao, opipavam.

I šta vidim:

Sebe u ogledalu s tuđom sisom u rukama. Meni faca izbezumljena. I kao, ona sad čeka da joj ja rječnikom stručnjaka za tvrdoću sisa potvrdim da li joj je sisa  – meka, polutvrda, 'nako ili pravo tvrda.

Jedino što sam osjetila jeste da sam se zacrvenila, da me u glavu spucala vrućina, da mi je tijesno u toj kabini i da joj sisa uopšte nije tvrda. Barem po mom mišljenju. J Šta ja znam kako druge žene tretiraju „mekoću“, tj. „tvrdoću“ svojih sisa? J

 

Pojma nemam koliko je to trajalo. Znam da sam izašla iz te kabine, ostavljajući nju da se obuče, a ja sam krenula ka drugoj prodavačici, ne znam s kakvom facom, jer me je upitala:“I, kakva je?“

Iz kabine se čulo:

„Ma bona, tvrda, kad ti kažem! Nisu mi nikad ovako tvrde bile. Je l' de da to može značit da sam trudna?“

 

Konačno sam progovorila:“Ma ti najbolje znaš. Ja nemam pojma kakve su ti sise prije bile – da l' mekše ili tvrđe od ovoga sad....“

I dodam:  „Ma ja samo ušla da vas pozdravim.“

 

18.09.2009.

Sviđa...

15.09.2009.

Bojan, crtani film sa mačkom koji hoda s kanticom punom boje i ....

NESVIJEST

Svane nekad tako dan kad sam čudno raspoložena. Nije to ni tuga, nit je neko nezadovoljstvo, nije nikakvo stanje kojem bih mogla dati konkretan naziv... Bolje bi ga opisalo sljedeće pitanje, recimo: „I je l' sad, to – to?“

 

Prođu tako dani s tim oblačićem iznad tvrde glave, a da ne smislim pravi odgovor. Premetačinu u mislima napravim, svodim neke imaginarne račune sama sa sobom, ucjenjujem osjećanja, zamišljam se u glavnoj ulozi u filmu naslova „Šta bi bilo da je bilo....?“

Ni tad ne mogu da naslutim drugačiji ishod od ovog sadašnjeg. Ukupnog, moglo-bi-se-reć', finalnog stanja.... "I je li to - to?"

 

Pa se nafuram na ulogu pijačnog prodavača ili zlatara recimo, laboranta sa mnoštvom malih utega, tasova i do savršenstva preciznih mega- giga-ultra-super-hiperosjetljivih vaga. Pa se bavim prebacivanjem savjesti i podsvjesti s tasa na tas, s jedne strane vage na drugu. (Zakuhavam sama sa sobom!) I nigdje da se obruši onaj jezičak – ni desno, ni lijevo. Uporno ostaje zakucan tu gdje jeste, ko biva u ravnoteži mrtvoj. Ko biva – meni mirna svjest, čista mi podsvijest.

Pa kažem sebi kako je to skoro pa nemoguće. Pa vagam ispočetka. Eto na šta sam došla, da u vage sumnjam...

 

Pa onda shvatim kako sam, čudo jedno (ovo je više kao uzdah izgovoreno, op. aut. – ovo opet „op. aut.“ ima ulogu da me učini ozbiljnijim kandidatom u borbi za sujetne; e, sad ide smajli), postala pravo liberalna. Furam se na pluralizam, slobodu mišljenja. Na ljudska prava i protiv verbalnog delikta. Na tržišnu ekonomiju. I slobodnu ljubav. Na hipi pokret. (pun mi balkon cvijeća)

A onda sebi samoj spočitam sve to i kažem: „Bolje ti je ovako. Ne valja ti taj toliki liberalizam.“

Bolje ovako? Od čega je bolje? E ne znam.

 

Pa kažem sebi, evo:

Kad bi meni (na dva dana i dvije noći, samo), ono skroz bez premišljanja, kao sasvim normalnu pojavu, dodijelili neograničenu slobodu, Sport Billy torbu i minimum moći kojima zadovoljavam kriterij za čarobnicu, ja bih se teleportirala u neku drugu galaksiju i tamo proživjela život. I tek bih pred smrt došla nazad. Da me okomito zakopaju. Da ne letam i ne lebdim okolo, po svemiru, ko kakva budala.

.

10.09.2009.

Cabaret

 

MUČNINA

Srce mi luđački lupa. I evo, popelo se negdje između ušiju. Boli me želudac. Povraća mi se.

Dok čitam. To što mi piše. Osoba koja je tako davno nestala, da sam počela sumnjati da je ikad i postojala. Traži me. Nađena sam.

I šta ću sad?

Bezbroj snova i zamišljenih situacija. Upravo o tom susretu. O susretu dvoje ljudi koji se nikad nisu stigli rastati. Pozdraviti. Posvađati. Provjeriti iskrenost dok govori-m:“Sve najljepše ti želim.“, sakriven-a iza stotina kilometara ceste i par metara telefonske žice.

 

Ako ne odem, ako se ne sretnemo, ako nastavim zamišljati, nikada neću moći nadoknaditi priliku za rastanak.

Ako odem, ako se sretnemo, ako prestanem sanjati, možda se konačno uspijemo rastati.

08.09.2009.

Hello! I'm back!

15.07.2009.

4 vs. 38

... NAKON ŠTO SMO SE DOGOVORILE DA JOJ SLJEDEĆI PUT KUPIM LUTKU JAGODICA BOBICA:

Sara:   Šta je to tebi tu ...? (pokazuje na moje čelo)

Ja:       To je moja pjega.

Sara:   A otkud ti ta pjega?

Ja:       Meni je ta pjega izašla od sunca.

Sara:   A imam li ja tu pjegu?

Ja:       Nemaš.

Sara:   A jesi li ti i prije imala tu pjegu?

Ja:       Nisam.

Sara:   A hoću li ja imati tu pjegu kad porastem?

Ja:       Nećeš. Ti imaš predivnu kožu.

Sara:   A je li tebi koža prije bila ko moja?

Ja:       Nije meni nikad koža bila tako lijepa kao tvoja.

Sara:   Pa što ne mažeš kremom?

Ja:       Što? Je l' ti mažeš svoju kožu kremom?

Sara:   Mažem.

Ja:       Kojom?

Sara:   Bademovom.

Ja:       Wow! Pa zato je tebi tako divna koža!

Sara:   Jeste. Imaš li ti bademovu kremu?

Ja:       Nemam.

Sara:   Pa što ne kupiš?

Ja:       Ne znam gdje ima da se kupi. Gdje ti kupuješ bademovu kremu?

Sara:   U biblioteci. Hajd sad sa mnom da ti pokažem svoju sobu.

17.06.2009.

Možda nekome bude od pomoći

 

Prije osam mjeseci:

Moja prijateljica je odlučila da podigne kredit. Zamolila me je da joj ja budem žirant. Prihvatila sam to bez razmišljanja, bez imalo straha. Kad smo ispunile sve neophodne tabele, zahtjeve i molbe, sve onako lijepo iskopirane i ovjerene – javljaju iz banke kako ja ne mogu biti ničiji žirant - jer ne vraćam svoje kredite.

Tu nastupi šok.

 

**

Vratimo se na početak:

Ostalo mi je još samo malo pa da otplatim stambeni kredit. Svaki mjesec kad uplatim određeni iznos za to – poželim da uramim onu uplatnicu. Pomislim: koliko si morala ovaj mjesec otrpjeti na poslu, samo da bi na vrijeme imala ovu uplatnicu u ruci!?

Sve do jedne uredno su složene u fasciklu, sve onako po godinama, a na onom isprintanom anuitetu s merakom prekrižim svaki otplaćen mjesec...

 

I, kako sad to? Da ne otplaćujem kredit? Ko je ovdje lud?

 

Nazovem centralu bazu (Centralni registar kredita), dobih tamo neku finu tetu na telefon, ispričam o čemu se radi, te me ona lijepo zamoli da joj svoje generalije lijepo izdiktiram – kako bi ona provjerila da li je možda moja prijateljica od svoje banke dobila pogrešnu informaciju...? Sačekah malo i dobih odgovor kako je istina da ja ništa do sada nisam uplatila, tj. kako „moja“ banka još nikada nije proslijedila info o mojim uplatama u centralnu bazu. Šta da radim, pitam? Kaže mi žena kako to trebam provjeriti sa svojom bankom – gdje je „zapelo“ sa prenosom podataka?

 

Par dana kasnije:

Mjesto radnje: „moja/naša“ banka.

Spustih na sto sve do jedne uplatnice i pitam činovničića – gdje je zapelo? Kaže meni lik kako nije nigdje zapelo, ali radi iznosa na koji sam/smo podigli kredit spadamo u „tu neku grupu“ u koju su i žiranti automatski „upali“. (?!?!) Prevedeno: niti jedan naš žirant ne može podići kredit. Naravno, tu dobijem upadljivo bljedilo, oblije me leden znoj i spopadne me sve ono što slijedi osobi koja je doživjela nešto poput kupanja ledenom vodom (sa kockicama leda koje ostanu zaglavljene u kragni, za vratom).

 

Otkud to, kako i zašto, kad takvo nešto nije bilo u Ugovoru?

Eto, kaže, tako je. Pa šta da radim? Kaže – dignite još jedan kredit; njime možete otplatiti ovo što vam je ostalo za stan, tako ćete OSLOBODITI svoje žirante, a mi ćemo vam napraviti povoljan kredit, sa „finom“ ratom, za narednih 10 godina.

Da li si normalan?

 

**

Dan nakon toga:

Moj muž ode lijepo, opušteno, u Agenciju za bankarstvo. Ispriča slučaj. Ponese sa sa sobom kopiju Ugovora i kopiju svih uplatnica. Objasne mu ljudi u Agenciji kako se radi o tipičnoj ucjeni. Naime, pošto smo redovne platiše, a samim tim i garant određene zarade svaki mjesec već dugi niz godina, činovnicima banke je bilo u interesu da nas zadrže kao svoje BUDALE i naredni period. Dakle – ne postoji zakonom opravdan razlog radi kojeg nas drže u „toj nekoj grupi“, zajedno sa našim žirantima.

Agencija za bankarstvo preuzela je na sebe dalje djelovanje po tom našem problemu. Obećali su pokrenuti postupak provjere. Sa mogućnosti podizanja tužbe. Od tada su prošla tri mjeseca, recimo.

 

**

Prošla subota: stiže koverta.

Od „naše“ banke. Unutra OBAVIJEST da NISMO više u „toj nekoj grupi“; sad smo rahat. I mi i žiranti. Ali – nigdje nema OBRAZLOŽENJA niti IZVINJENJA. List A4 formata i pet redaka teksta. Samo to.

Lihvari. Zelenaši. Kamatari. Mafija s dozvolom za rad.

 

 

Dakle, u ovoj zemlji ipak postoji neko ko radi svoj posao.

Agencijo za bankarstvo, oj, hvala ti.

(Naravoučenije: Nije budala onaj ko se takav rodi nego onaj koji pusti da ga prave takvim.)

02.06.2009.

Čika Duško

01.06.2009.

Tjeskoba

 

 

 

Da sam...

ja ova ista,

ali u nekom drugačijem životu

sa nekim drugim ljudima oko sebe

i drugačije raspoređenim linijama na dlanu

opet ništa ne bi bilo značajno drugačije

sve bi bilo isto

jer bih u svakom kadru

stajala

na stanici u Kjotu, recimo

(ko u Jasunarijevoj „Lepoti i tugi“)

uramljena prozorom vagona

uhvaćena u nevidljive granice

i opet bih bila ova ista ja

unutra...

 

 

 

 

 

28.05.2009.

Sestre

 

U 24 SATA

 

 

Dok jednoj dovršavam čitulju u kojoj obilježavam godišnjicu njene smrti,

drugoj smišljam tekst za rođendansku čestitku.

A u meni nema osjećanja.

To znači da sam prihvatila apsurd kao sastavni dio života.

 

 

 

 

 

 

25.05.2009.

Znam gdje ću na godišnji. Konačno. Ali, to nije tema ovog posta.

 

Od Seje je ostalo samo ime. Ja se njega uopšte ne sjećam. I nemam pojma kakve su mu bile oči, recimo. Znam samo da je imao žutu kosu. Nešto mi govori da je u sebi vjerovatno nosio i nešto papanluka. Al' hajd sad ti to znaj za sigurno?! Ja sam imala 3 godine, recimo. On je išao u prvi razred osnovne škole i bio je moj momak. Ja nemam pojma da li je on to znao. Mislim, znao je. Morao je znat. Jer, ja sam mu dala sve sestrine klikere. (Moja sestra je uvijek prva govorila H-OPA i pobjeđivala bi sve dječake. Kuća nam je bila puna klikera koje je ona osvajala. Čini mi se da su se zvali petoperac, šestoperac, porculaner...) Sejo bi dolazio kod mene kući. Ja bih za njega čuvala „8 zlatnih“ (čokolada sa 8 štanglica, svaka posebno zamotana u „zlatni“ papir) pa bih molila mamu da nam uključi plinsku grijalicu da pokažem Seji kako se čokolada dobro topi kad je griješ i slasno jede i curi niz grlo, u skoro pa tečnom stanju.... On bi došao tu, malo se provrtio po trpezariji, uzeo punu šaku klikera, a ja bih za njim hodala u svojoj žutoj keceljici, sa velikim džepom na stomaku, gdje su bile izevezene mama patka i njeni mali pačići. Ne sjećam se da je išta pričao, da se družio i to. Sjećam se, dakle, samo da je dolazio kod mene i dobivao klikere. Eto, sad mi je jasno zašto mi je ostalo da bi mog'o bit papak.

Mama bi napravila hurmašice, ostavila ih u tepsiji „da popiju“ agdu, u poluzatvorenoj rerni, a ja bih se prišunjala (obožavala sam hurmašice) s velikom kašikom u ruci, prepolovila bih svaku, samo da ne mogu biti poslužene gostima... i da meni i Seji ostane više.
A onda sam ja jednom ostala sama u stanu, dok je Sestra2 išla da baci smeće, vrata su se zalupila – automatska brava se zaključala, a ja sam ostala unutra, zaključana i izbezumljena. Tata se baš tada vraćao iz bolnice, nakon operacije i dugog ležanja tamo, mama je bila s njim, Sestra1 u školi... A ja sam stajala na balkonu, gledala ih sa trećeg sprata, plakala i molila nekog da me spasi. Tata i mama su mi davali upute kako da otključam vrata, Sestra2 je sjedila na zidiću pored njih i gorke suze lila (brinula se, duša), a ja sam skontala da Sejo prolazi pored njih i ne obraća pažnju na moje spašavanje.

(Taj balkon s kojeg sam ga tada vidjela bio je mjesto mojih mnogih perforamansa. Recimo, obožavala sam bacati veš i marame koji bih našla u maminoj ili sestrinim ladicama, divila bih se tako njegovom letu kroz zrak, sa onim napuhanim gaćama i svilenim ešarpama.... Kasnije bi Sestra2 morala izlaziti da skuplja to oko zgrade, dok su joj se dječaci smijali i dobacivali kako su joj dobre gaće....Prekoputa našeg stana bila je smještena očna klinika, pa su oni pacijenti, okačeni na prozore, ko biva „gledali“ šta ja radim.)

 

Dok ovo pišem, milion nekih sličica mi izlazi pred oči. Mogla bih napraviti strip od svog života. Tata bi bio visok, šarmantan i mlad. Mama bi imala dugačku, crnu, svilenu suknju i mašnu u svojoj dugoj crvenoj kosi. Sestra1 bi bila vitka, sa žar-očima i pametnim zaključcima. Sestra2 bila bi plavokosa, spretna i punih usana, uvijek brbljavih. Ja bih imala žutu keceljicu s izvezenim patkicama na stomaku i nosila bih kašiku u ruci. Samo bi Sejo bio crna mrlja u mom djetinjstvu.

                                             

05.05.2009.

O vlasti i udatoj ženi

 

Kažu mi kako je najveće bogatstvo na svijetu imati svoje dijete. Kao da se ja u to nisam uvjerila.

Kažu mi kako ne trebam odustajati (ma šta im to značilo) i kako bi mi još jedno (barem) dijete bilo nešto kao eliksir života. Kao da ja to ne znam.

Kažu mi kako ću onog trena kad odustanem sigurno ostati trudna. Kao da je to ne bih voljela.

Kažu mi da sam divna majka i da sam svoje dijete lijepo odgojila. Kao da ja ne znam kako je to teško.

Kažu mi da trudnoća može da bude od koristi po zdravlje žene. Kao da ja ne znam da je to logično.

Kažu mi da svako dijete ima svoju nafaku. Kao da ja ne znam da je to ubleha.

Pita me moje dijete: „Svako dijete ima svoju nafaku?“ A ja kažem: “Nema nafake. Pljuni u dlanove i radi.“

Moj blizak prijatelj iz susjedne nam zemlje priča kako vlasnik njihove firme svakom uposleniku pri rođenju prvog djetete poklanja 5 000 Eura, za rođenje drugog 10 000 Eura, a trećeg 15 000 Eura. Ako je pri tome uposlenik – žena, tj. majka te djece, onda ona lijepo ima pravo da se odluči: želi li ići u penziju i doživotno imati primanja od te firme ili se želi vratiti na posao....

Tako se bori protiv bijele kuge.

A kod nas, evo čitam, u prve razrede osnovnih škola primljeno nešto malo dječice. Kažu, pad nataliteta. Bijela kuga.

I on se našao nama vaziti o islamofobiji i islamofobima. Nema većeg islamofoba od njega. Pa bih mu ja rado rekla, onako u lice: „Kad si se već ugradio u politiku, de da vidim koliko si dosljedan. Dokaži mi suprotno, da nisi islamofob. Ukinuli ste majkama pravo da rađaju – jer ako ode da se porodi, ostaje bez naknade i (najvjerovatnije) bez posla. Kome ti pričaš o porodici? I kome ti za Ramazan lijepiš plakate po gradu sa slikom somuna i „Reci NE drogi“... Potrudi se da nas razuvjeriš. Prekinite nam uzimati dostojanstvo i pravo na porod. Kad već mrzite svoj narod, idite. Idite gdje god hoćete. Idite u svoje vile i dvorove. Idite. Idite tamo gdje nema nikog obrazovanog i svjesnog... Idite u....“

(Sad ide ona scena iz serije „Vojnici“ kad Mima Karadžić (a to bih bila ja) simulirajući napad iz zraka „pada smrtno ranjen“ u polju kukuruza, te pucajući iz mitraljeza viče: „KUČKE AGRESORSKEEEEEEEEEE.............“)

 

24.04.2009.

Sinoć se jednoj ženi izgubilo dijete dok je ona pričala s drugim ženama. Da vidite tog užasa. Meni bilo žao djeteta.

 

POČELA JA DA SE BAVIM SPORTOM

 

Zimus sam bila meta kolegama s posla. Smijali su mi se, uglavnom. Evo u kojim situacijama, npr.:

Jedno bi držalo jedan kraj mog šala, ja bih držala drugi kraj i onda bih se okretala oko svoje osi – a šal bi mi se omotavao oko vrata. U trenucima kad moram nakon dužeg sjedenja ustati od stola (bez šala oko vrata; šal je u ovoj rečenici nebitan), ustajala bih polako, postepeno se ispravljajući. Jer su me boljela leđa. Ako sam se morala „rotirati“ dok stojim, tj. ono kad oblačim kaput pa se trebam malo okrenuti da bih navukla rukav – ma nema šansi. Boli me sve. Ali nije ni to meni...

I skontam ja kako sam zakržljala. Kako me sjedenje za stolom i minimum fizičke (prave fizičke) aktivnosti učinio bolnom. Na stranu to što sam u sebe trpala svakodnevno flex-a-mine, kondroine, redapine, vitamine i ostalu sintetiku, ali ja sam odjednom dobila super-apetit! U jednom trenutku, dok sam se gledala u ogledalu, shvatila sam da sam se promijenila. Vidim ja – na nekog sebi ličim, a nisam ja. Shvatim. Ja ista Sponge Bob. Gore kocka i dolje dvije tanke noge sa strane. Moje nekretanje i fenomenalan apetit od mene se napravili karikaturu i neproporcionalno građeno biće. Ali nije meni ni to bilo dovoljno da me pokrene.

Sve dok nisam skontala da, kad me gledaš sa strane, izgledam ko oni pitoni kad pojedu impalu, recimo. Pa ono – gore tanak, dole tanak – a u sredini mu lopta. Kasnije se ta impala pretvarala u gnua, tj. lopta je rasla. Pogledam muža – isti ja. Pogledam dijete – isto muž.

E, ne'š.

Osim što mi je kuća postala okupljalište likova iz crtanih filmova i odbjeglih životinja iz cirkusa, frižider mi se pretvorio u novo prebivalište. Počeli smo se sretati, u toku noći, u hodniku – na putu ka kuhinji. Tata Piton i mama Pitonka. Jedno s ostatkom pite između zuba, a drugo s kolačem po obrazima. Dva proždrljiva i pohlepna bića.

Aktivnosti u krevetu su se počele odvijati sve sporije. Moglo se i zaspati na pola mrljanja. Do-sad-no.

Al' nije ni to bilo presudno. Presudno je bilo to što mi u kući nemamo vagu. (Mislim, počela sam se baviti mišlju da nabavim onu stočnu vagu, ali gdje bih s njom....?) I odemo mi kod prijatelja. Ljudi imućni, imaju vagu s onim displejom. Ono, popiješ čašu vode – a ona registruje. Kaže meni ta moja prijateljica:“Ti odmah odbij 2 kile od tog broja što će ti vaga pokazat – odjeća, ovo, ono...“ Haj', reko' da vidim. Stanem ja, i vrte se one sive crtice po onom displeju, vrte, vrte.... Ženo. Kad stadoše. Ja = čitav život bila mršava, skoro pa anoreksična, ja koja sam uvijek prije čula od drugih da sam – „ofalila“, gledam u onaj broj između svoja dva tabana i ... gledam. Siđem, opet stanem. Opet broj. Oduzmem 2. Ne valja. „Mužu, haj' ti....“ Stade on. Vrti se ono, vrti.... Stade "vrćenje". Gledamo u broj, oboje. Pa se gledamo u oči, pa opet u broj....

 

Ja sam se odmah sutra aktivirala i krenula na treninge. Muž je krenuo par dana nakon mene. Super se osjećam. Za 20 dana „skinula“ sam 3 kilograma. Mogu se sageti, potrčati, kosti i veliki zglobovi super funkcionišu, manje se umaram. Kondicija. E, to.

Takmičim se s mužem ko će se više oznojiti; nema šansi da ga pobijedim. Izdržljiviji je.

 

Toliko za sada. Sljedeći put ću vam ispričati kako sam pala sa trake za trčanje. Haj sad. Idi radi.

20.04.2009.

Molba

 

Ja vas molim, oboje, pustite me samo jednu noć... Da se naspavam. Da me ne vučete za pamet, ne kopate po emocijama, da me više ne jedete iznutra, da me ostavite da živim svoj život bez ovog osjećanja izmožedenosti i iscrpljenosti... Nemam vam ja više ništa za reći, ne mogu ništa uraditi, vas dvoje ste mrtvi, vi više niste tu, među nama, živima. Sklonila sam vaše slike, koje sam držala blizu sebe... Proganjaju me vaše oči, pogledi sa tih slika. Proganjaju me moje paranoje, kako su vam svaki put pogledi drugačiji... Upoređujem vas sa sobom, sa nama, razmišljam o vašim posljednjim trenucima, da li ste bili svjesni da je to taj trenutak, razmišljam koliko ste bili u sebi – sretni, u životu...? Izluđujete me.

Sklonila sam vaše slike. Ne mogu da ih gledam. Pa sam ih vratila. Pa sklonila... Ne znam šta da radim s vašim slikama? Šta da radim s uspomenama? Gdje da vas, zaboga, strpam? Lakše mi je sa tatom, sa starim –kad je on umro to mi je došlo kao normalna tragedija. Ona, po redu. Gubitak koji mi je izbio tlo pod nogama, ali je – tako kako je. Umro stari. Nema ga više. Ali, jebo te, sestro, ti me uništi. Nisam normalna otkako si ti umrla. Sve mi se vraćaju naši posljednji razgovori, pa ono kad si rekla da bi ti sebi sama muke skratila kad bi došla u ..... stanje u koje si kasnije došla. I nisi mogla sebi uraditi ništa. Nego si se gasila polako, sve tužnije i sve manje dostojno čovjeka... Valjda me to boli. Što nisam bila tu kad se to desilo. Kad si umrla. Kad si izdahnula taj jebeni, posljednji komad života iz sebe, kažu – hropac.

 

Kad ovako posložim stvari, sve jednu za drugom, počinjem da shvaćam zašto sam ovoliko očajna i izbezumljena kad o tebi pričam. O tvojoj smrti. Umiru i mlađi nego što si ti bila kad si umrla. Umiru djeca, ginu ljudi, razbolijevaju se... Svega ima. Šta ja znam šta će mene stići kad mi dođe taj trenutak, od čega ću ja umrijeti.... Meni je valjda dodatna muka od tvoje smrti što te je prethodno izmučila. Tata je samo zaspao. Ti si uvenula.

 

Nemojte mi dolazit večeras. Molim vas. Nemojte. Pustite me jednu noć da odspavam. Da ne sanjam ništa.

17.04.2009.

Između dvije vatre

 

Pitam se gdje su odrastali ovi ljudi koji pišu na blogger.ba? U vakuumu?

 

Užasava me svaki post koji je napisan u (kvazi) “islamskom“ fazonu i svaki onaj koji pljuje po islamu. Između takva dva postaća (je l' se tako zove onaj koji piše post?) ja stavljam znak jednakosti. Isti su u svojoj ekstremnosti.

 

Užasava ma pomisao da neko živi u Bosni i Hercegovini i negira njenu historiju, njenu šarolikost, njenu ljepotu – pokušavajući usaditi u nju nešto što joj ne pripada. Kao kad nekom pored vlastite jetre pokušavaš implantirat još jednu, pa je organizam odbacuje. Pri tome se javlja rizik da će biće umrijeti. Jer mu dvije jetre ne trebaju. U medicini se takve pojave nazivaju - anomalijama.

 

Užasava me glupost ljudi koji na sve islamsko (ama baš SVE) pišu takve bljuvotine i komentare, da se meni utroba okreće. Baš je neukusno. Ostavi čovjeku neku gorčinu u duši. Pita se s kim to živi? Njihovi pokušaji da budu duhoviti samo su – pokušaji. Da ne budem grublja.

 

Ove prve mi je lako prepoznat. Oni se trude da žive u fazonu neke druge kulture. Pa ih je lako izbjegavati. Ignorisati. A i njima je lakše da se međusobno prepoznaju. Oni se furaju na reisa i onu njegovu:“Dosta smo se mi prilgođavali. Nek' se sad oni naaamaaa prilagooođavaaaaju.“

 

Ove druge, boga mi, teže. Nisam sigurna je li ovaj moj kolega s kojim pijem kafu na pauzi napisao na blogu neku bljuvotinu na račun islama, a sad sjedi sa mnom i glumi mi tolerantnu osobu. Civilizovanu. Fura se na ateizam. Puna mu usta multikulturalnosti. Licemjer.

 

Ne znam čemu to vodi? Taj pokušaj da se jedni ponašaju kao „učitelji“ koji će tumačiti vjeru na svoj (iskrivljeni) način. I pokušaj ovih drugih da na najprimitivniji način popljuju ove prve, ne birajući način, ne birajući riječi.

 

Ovakvi kao ja postajemo kolateralne žrtve. Balansirajući između nemoći i gnjeva.

.

10.03.2009.

Mudar ništa ne shvata lako, zato mu ništa i nije teško

 

Definitivno ima nešto baš u tih „40 dana“ koji se tretiraju „danima žalosti“ kad neko umre. Mada je logično da nikad ne prestaneš žaliti za nekim ko je tvoj. Samo se navikneš na spoznaju da ga više nema. Navikneš se. A jednako ti je žao. Prvi dan, drugi, svaki dan. Samo si naviknut. Da ne viđaš to biće. Ne čuješ ga. Nema ga. A, ustvari, ima.

 

Otkako smo ostali bez još jednog člana porodice, mi faktički živimo programirano. U naš svakodnevni raspored ugnijezdila se još jedna obaveza i briga. Mi smo sve šutljiviji, ali i praktičniji. Naše aktivnosti se svode na tehničku podršku, logistiku i održavanje sistema koji, evo već skoro mjesec dana, funkcioniše. Činjenica jeste da se ponašamo vrlo uslužno i pokazujemo nevjerovatno strpljenje. Samo ne znam odakle ga više crpimo?

Na Jačoj Polovini je veći teret, gubitak je direktno njegov, posredno moj. Ali, nema to veze – zajedno djelujemo.

I kako sam već naviknuta da se svakih pola godine desi neko žestoko „deveranje“ u našoj porodici, osjećam da sam se odlično nafurala na ovu fazu života. Ovu, kad je logično i za očekivati da se „takve stvari“ dešavaju.

Prvi gubitak koji sam doživjela paralisao me je. Mislila sam da ću krepati. Baš – krepati; to je bilo crkavanje na rate.

Drugi gubitak me je bacio u totalni očaj, htjela sam pomaknuti brda, oguliti sebi kožu, nanijeti bol – samo da bol u duši zamijenim lakše podnošljivijom, onom fizičkom.

Lančana rekacije. Toga sam se, i pored iscrpljenosti od tuge i suza, najviše plašila. Lančane reakcije gdje bi gubitak postao samo okidač za gore stvari....

Šest mjeseci, pa šest mjeseci, pa šest mjeseci.... Iz jedne tuge u drugu, iz jedne brige u drugu... I evo, opet sad to. Doduše, prošlo je malo duže – skoro devet mjeseci od pretposljednje dženaze.

 

Ima razlike.

Između mene tada. I mene sada.

Ima razlike.

Između moga muža tada. I moga muža sada.

 

Otupjeli smo. Plakali smo puno manje i kraće. Nekako smo pomirljiviji. Sa smrću. Nema dalje od toga. Još ju niko nije nadmudrio.

Do tad – igrajmo se.

05.03.2009.

Kiša rominja, rominja kišaaaa.............

 

Ide curica školskim hodnikom i gorke suze lije.

Priđe joj učiteljica i pita je:“Šta ti je, dušice?“

„Izgubila sam LONČIĆ!“, jedva izgovori dijete, jecajući.

„LONČIĆ? Kakav LONČIĆ?“, začuđeno će učiteljica.

„Pa oko VROTA!“, histerično objasni djetešce.

27.02.2009.

Ko cigansko veselje

 

Tako bih rado

Da se podvučem

Pod neku šarenu

Ogromnu

Maramu

Može i stolnjak

A kao, napolju sija sunce

Pa one boje ispod tkanine

Poludjele

Pršte

A ja se divim

I super mi, ne pomjeram se

Ležim na leđima

S rukama iznad glave

Pa zatežem tu maramu-stolnjak

Zatežem, popuštam

Gledam kako mi

Noge, stomak

Mijenjaju boje

Ličim sebi na Fionu, recimo

Dorothy

Ili mamu Mumi.

 

Pa hoću,

Podvući ću se tako, isto

Pod kakav čaršaf sa ludim šarama

Samo moram sačekati

Svog muškarca

Da prestane tugovati

Ili barem da ga tuga malo

Pusti

Da sa mnom pođe

Pod čaršafe

Stolnjake

I marame

Da mu pokažem kako postoje divne boje

Da mu malo budem žuta, crvena, plava, zelena

Da mi se smije

I barem tada, dok mu ličim na semafor

Zaboravi na bol...

                                          

02.02.2009.

Šta se desi pojedincu kad poželi "hljeba preko pogače"?

 

Neki pametni ljudi su davno, davno izgovorili da trebaš duuuuboookoooo da promisliš prije nego nešto zaželiš. (Š-taaaa ć' oniiiiii govorit'.......)

I onda sam se ja jednog jutra probudila i nisam više bila jako mlada i autodestruktivno zaljubljena jedinka ženskog roda. Pa sam shvatila da je moja najveća greška bila što sam mislila da i drugi ljudi imaju (barem grubu) predstavu o svojim životima i budućnosti. Posebno ako ste dio tog njihovog života. Koliko god sam ja bila konkretna, plan-freak i analitički raspoložena (capricorn mi u mene), toliko je moj partner indolentan, saburli i opstaje po logici „ma biće to sve ok“. On mrzi kontrolu. Bilo koje vrste. Ali, voli da mu je sve clear i presentable. Ja poštujem norme. Ma mislim, poštuje i on, ali njemu je tako lako „pustit kočnice“. Za to vrijeme ja sam „ručna“. On je hepo-kockica. Ja sam uragan. Kad on poludi (čitaj: naljuti se) taj sve – spali ispred sebe. Ja sam tada ko onaj materijal kojim se oblažu rakete da „ne crknu“ kad prolaze kroz onaj ludi sloj atmosfere kad se sve ostalo topi. Ja se ne istopim; k'o malo začadim – i to je to. Izvana. A unutraaaa.......

A kad ja poludim (čitaj: naljutim se) – vrhunac koji mogu postići su decibeli i manifestacija pod nazivom „Bacanje svega što ti je pod rukom“. U prošlom životu sam vjerovatno bila bacačica kladiva. Iz Istočne Njemačke. 1974., recimo.

E, kad histerija prođe i mene i njega, onda nastupa stanje koje je u narodu poznato kao „eno ih zakrmili“. Ali, kako sam starija, tako sam to „zakrmljavanje“ totalno izbacila iz svog ponašanja, jer nemam vremena. I on, isto. Sad se žestoko posvađamo. I što je interesantno – što nam je svađa žešća, to su pomirenja brža. Koja glupost.

E, sad. U fazama kad smo ono ko biva jedno na drugo ljuti, ali „službeno razgovaramo“ (jest ovo smiješno), ja kontam: „UH ŠTO BIH VOLJELA DA.... (ovdje sad ona moja želja s početka ovog posta).“ A on kaže: „JOJ ŠTO BIH JA VOLIO DA ... (ovdje ide ona želja sa početka ovog posta).“

I svane dan. I ispuni se naša želja. Kukala nam majka. Šta sad?

Evo nas oboje ukljunili, oči nam se izbeljile od straha, tražimo satisfakciju u ispunjenju želje (čitaj: radujemo se), a stisli se jedno uz drugo, i znam ja da i on u sebi (ko i ja u sebi) stalno ponavlja:“Š-taaaaaaasam se ja naš'o nešta želit'....?!“

E, dragi moj. (Sad se budi onaj bljutavi podznak pisces u meni; sad bih ja njemu opisivala koliko ga volim - sa onim krvavim suzama, crnim ružama i u dark-fazonu....!) Zato ću ovdje stat.

26.01.2009.

The Cardigans - My Favourite Game

 

Kupilo SingStar. U to se računaju dva mikrofona, adapter nekakav i CD sa pjesmama. Dvije noći zaredom takmičilo se u pjevanju. Kroz našu kuću prošli su Gwen Stafani, Blur, Franz Ferdinand, Deep Purple, Goran Bare, Hladno pivo, Azra... Svi sa govornim manama, nakon što smo ih mi „obradili“.

Nije uopšte lako pjevati. Mislim, jest lako pjevati – ako te ne zanima kako zvučiš J A ako se furaš na to da pogodiš intonaciju, tekst, a da pri tome ne pogineš od umora na pola pjesme, e to je jaaakooo teško.

Osvojila sam najviše bodova pjevajući „A šta da radim kada odu prijatelji moji?“, a dijete je bilo najbolje u pjevanju „Song 2“ (Blur), s posebnim naglaskom na dio „huuu-huuuuuuuu“.  U jednom trenu sam "u kadru" uhvatila sebe i muža kako se takmičimo u "What You Waiting For?" (poštovana dama Gwen Stefani).

Dakle, preporučujem svima da se "isprazne" na ovaj način. Evo mene jutros - ko paperje lagana. A ponedjeljak. 

19.12.2008.

Dobih važnu PP

 

Ovo je za

Onu koja meni

mene Onu

vraća.

A ne zna Ona

kako je meni

sebe drago

opet

srest'...

28.11.2008.

Bosanski lokum s kokosom i čokoladom

 

Jutros sam se, onako naspavana i vesela, prvo uputila na balkon. Uzela sam hrpu snijega i istrljala se do pasa, uradila par sklekova i istovremeno se pušila ko Devlina glava, kad joj je uletio opušak u kosu... iako je bilo mizernih 6 ujutro, bila sam nasmijana i čila, tu na svom teritoriju, površine par kvadrata, između vreće krompira umotane u debelu, staru deku, složenih stolica na kojima sjedimo ljeti, male kace s kiselim kupusom, i šerpe fenomenalne sarme – skuhane sinoć... Kad su mi se modre halke oko usta nafatale, utrčala sam unutra, sjela na vreli radijator, koji me počeo peći i od kojeg sam osjećala fantastično ugodnu bol na dupetu. Popih crnu kafu, vruću, gutajući lokume ko žetone...

 

Nakon toga:

Ulice su nestvarno sive, kao u nekom lebdećem stanju, ljudi ušuškani u oklope, vunene, ne vide im se lica... Tišina je neka, masna, tu je, opipati se može. Nekako je sve postalo (u trenu) tužno, tiho, tačnije - ušutkano... Svi nekud idu, vuku se, kližu. Na raskrsnici, baš onako složenoj u krivini, zaustavlja se auto, naglo. Svi iza njega jedva uspijevaju da stanu, koče. Sa mjesta suvozača izlazi ona, vjernica. Jebe se njoj što je zakrčila saobraćaj i što je otvorila vrata na sred ceste – blokirajući kretanje u traci pored. Neće nju opalit nikakav šleper, kombi, terenac... Nju čuva Svemogući.

Osjećam, kvare mi dan koji je tako lijepo počeo.

 

( U mislima:

Vraćam se u svoj mikrokosmos. Van svakog kolektivizma. Revolucije me ne zanimaju – previše je individualaca u njoj. Ne mogu mijenjati dominirajuću svijest naroda koji se zove Stado. Ja sam sebe potrošila u idealizmu i idejama. Napravila sam nevidljivi perpetum mobile, koji me pokreće, ispunjava i koji funkcioniše taman toliko koliko mi energije treba. Oh, kako je lijepo imati gdje pobjeći.)

                                              

 

26.11.2008.

Ima nešto umirujuće u ovoj bjelini :)

 

Kratki info:

-         živa sam

-         sinoć su me jedva odvojili od tepsije s kolačem koji sam napravila (sve grabila onom velikom kašikom, strugala po dnu – kako je dobar kolač bio...)

-         napravila travaricu: Recimo ovako, ta travarica u kombinaciji s grahom za ručak, ima efekat struganja kašikom po dnu šerpe .......

-         išla u sex shop:  ostavile su me bez teksta muške gaćice od tila sa glavom slona i psa (ove sa slonom su sliperice, ove sa psom tange) J

-         učinila glupost – izvukla svijetle pramenove (uopšte nisu trebali bit žuti, nego svijetlosmeđi); večeras ih farbam J

-         potrošila pola plate na: „Gaća, čarapa, pidžama, bokserica!“ u jednoj maloj radnji. Sad se živa pojedoh. Jer, ne mogu gaće jest.

-         ukrala sam grijalicu sa donjeg sprata, donijela u kancelariju i sad mi je ugodno toplo

-         jedem tortu u kojoj dominira kokos

-         sjetila se par scena iz fila „Smisao života Monthy Python-a“

-         život je lijep (provirilo sunašce)

10.11.2008.

Ostariću, a pameti neću doć....

 

Tih mjeseci živjeli smo u podrumu. Sreća, podrum je bio velik, pa se moglo natrpat raje za dobrog derneka. Loš alkohol i cigarete umotane u čitulje i listove udžbenika matematike za šesti razred. Tek kasnije su nam došle one upakovane u Astrine sapune. Napravili smo i sto za stolni tenis. Igrali smo u kanister vode. Ko zijani – ide po vodu. Moja Prva Najbolja drugarica nije bila vješta u toj igri. Kako su plafoni bili niski, ona bi često udarala lopticom – baš u plafon. Ovaj jedan drugar je predložio da joj oštemamo malo tog plafona. A, ona, nježna dušica, počela je plakat. Ja sam tada opet čučnula i upiškila se u gaće od smijeha. Ko što sam '91. u hotelu Neum – kad je klizila po stazi u kuglani, skupa s kuglom, potrbuške – ka čunjevima.... Ona je plakala, ja sam se crkavala od smijeha – pogledom je moleći da mi oprosti....

 

Neboder je tih dana često gorio.

Stari je bio negdje na ulicama Sarajeva. 8 od 10 odraslih muškaraca iz moje porodice – svi na ulicama Sarajeva. Mi – „žene“, same. "Fight-amo" se na svoj način.

Tamo gdje sam ja išla – nisam mogla stići od granata i snajperskih metaka...

 

Opet sam bila zarobljena u vlastita četiri zida. Požar je nanovo buknuo u nekom stanu u dijelu nebodera okrenutom ka SAO Vraca. Svi su gruhnuli u podrum, ostavljajući stanove otvorene, plamen da jede spratove, jer – tenkovi s one strane rijeke taj su dan baš bili nešto divlji. Sve se treslo, rušilo... Ja sam bila gladna, žedna, ljuta, prestravljena, bijesna...

 

Sišli smo dolje. Počelo je „analiziranje“ situacije.... Do nas je došla informacija da je porodica jednog policajca oteta i da je četnici drže kao taoce, pa je on odlučio da ih spasi razmjenom... Skupljajući Srbe po gradu ...

Moja Prva Najbolja je drhtala. Ko ptić. Da je mogla, u zrak bi se pretvorila, samo da može postati nevidljiva....

Jer, imali smo mi u našoj zgradi nekih likova koji su u svom životu dočekali (ne)priliku, pa da se maknu iz svojih dotadašnjih jadnih života....

Konkretno, taj Kloc, bio je marginalac, nebitan lik, veliko ništa.... Ono, kad u raji imaš – onog što hvata lopte... E, takav lik. Isfrustriran, otužan i blijed.

Prilazi nam. On ima kalašnjikov na ramenu. Gleda u moju Najbolju Prvu i govori:“Možda dođu i po tebe....“

Ja sam poludjela! Skačem, guram ga od nje. Ona plače. On me pita:“Kome ti to...?“ Ja vrištim:“Priđi joj još jednom...!“ On je crven ispod one paperjaste kose, skida poluatomatsku pušku s ramena, prilazi mi:“I tebe ću povesti s njom, ako budem morao...!“ On urla. Ja urlam. URLAM!!!!!!

„Jade, jadni! TI ćeš nekoga da vodiš??? Ti??? Hajde odmah me vodi! Ne bojim te se! Pi*ko! Da ti nije te puške, ne bi smio progovoriti... VODI ME!“

Ona plače. Ja sam spremna, moja doza bolesne hrabrosti će me doći glave. (to me nikad nije popustilo... Imala sam par situacija i poslije rata....)

Staju između nas. Smiruju, mole.

On se okreće prema meni, prijeti mi...

 

Prošlo je, otprilike, dva dana.

 

Kloc mi prilazi.

„Dobro ti godište onog auta, od starog... Kad ste ga ono kupili, ima l' godina?“

Znači, obio je garažu... Znači, ulazio je u auto moga oca! On, koji ni bicikl nije u životu imao... Ali, sad ima pušku.

„Nema mu ni toliko, što pitaš?“, kezim se, iznutra gorim, buktim.

„Da znam.“, pali cigaru, nudi me – odbijam, objašnjavam da ne pušim otrov za pacove... On se smije, nastavlja:“ Dobar mu lim. Hoću mašinu da mu zamijenim. Ne valja mu samo to što je benzinac.“, podlo se smije.

Konta da me izlevatio.

Sretan je, gnjida.

Smijem se i ja.

Prilazim mu. Svoju njušku približavam njegovoj...

„Probaj. Letićeš s njim u zrak, visoko. BUM!“

 

Smiješna sam mu.
Ali, zna on mene. Zna on mene.

 ***

Evo, prošlo je 16 godina od tada. Moja Prva najbolja je u Njemačkoj. Super zarađuje. Naše jadnike, protjerane iz Srebrenice i istočne Bosne svojevremeno je zaposlila u svojim radnjama koje je otvarala po Sarajevu.... Nekima je dala pare da odu na Hadž. Ona i njen muž kupili su zemlju jednoj sirotici i obezbijedili joj građevinski materijal za kuću....

Ja se spremam kod nje otići u Njemačku, za Novu godinu. I nepopravljivo crkavam od stida da joj tražim garantno pismo.... Znam da je glupo, al' kad sam takva... Crk'o od stida.

 

(za one koje Kloc zanima: Tu je, u Sarajevu. Já đe će drugo bit?)

05.11.2008.

Science Fiction (čitaj: realnost naša nasušna)

 

Slobodno mogu tvrditi da su mi dvije žene nijansirale određene boje kojima sam farbala okvire od prozora. Jedan prozor je bio prozor kroz koji gledaš manifestaciju ljudske drskosti, marifetluka i lukavosti. To je Sahibin prozor. A drugi prozor je Farzin prozor. E, to je prozor na koji se nasloniš, zapališ cigar' i diviš se filozofiji, mudrosti i dubini jednostavnih rečenica onog dijela našeg naroda koji nije stigao svoju inteligenciju ovjeriti kroz škole i unovčiti... Iz jednostavnog razloga: bio takav vakat.

 

Sahiba prije neki dan dođe na svoj prozor, otvori pedantno oprana staklena krila i poče s pripovijedanjem: Moj rođak, ustvari, i nije mi neki rođak, ali smo ti mi svi nekako dalji rođaci, ja ti ne znam vala ni objasnit kako smo rođaci, ali eto... Uglavnom, taj moj "eto-rođak", došo ovdje '92, pobjego, protjeralo ga. Ušo u stan s familijom, tamo ispod onog brda ŽućA. Tad malo ogradio one zemlje gore, na brdu – vidio kako narod ograđuje direcima i sije krompir-i-to, da preživi... I on sijo. Stao rat – vidi on njemu niko ne dira one direke, pa ih malo razvuko. Razmako. Povećo komad zemlje. U neka doba niknu na toj zemlji šupica. Kad obrađuje to povrće - da ima đe alat ostavljat. Ne znam ni kako ni kad – kad, eno, ta šupica postade garaža. A na garaži, za godinu – niče kuća. Ogromna kuća. (Sad se ja primakoh na onaj Sahibin prozor, pa je upitah – A gdje je on živio za to vrijeme s porodicom? Objasni meni Sahiba da je on svo vrijeme bio u opštinskom stanu, nije mor'o plaćat kirije nikom – jer je bio izbjeglica koja se nije imala gdje vratit...) E, ta ogromna kuća mu je sad u procesu legalizacije. Novi Zakon kaže – neće nikome rušiti bespravno izgrađene kuće. Možeš li ti to mislit? Kad, saštividit, sad za prošli Ramazan – kupio on gajbu one neke pive iz Srbije, pio, pio – kad: ČEP! Na čepu piše: Osvojili ste stan u Sarajevu! Izvuko stan, novogradnja, gore u Centru!!! (Mene u tom časku nažuljaše oni oštri štokovi od prozora, pa se ja više onako UNESOH unutra, Sahibi onako tik uz lice:“Šta bona pričaš?“) Jes, jes, veli Sahiba. Dobilo na nagradnoj igri stan od 54 kvadrata, novogradnja, s plaćenim porezom... A vidi mene: ginem od posla, nemam krova nad glavom, seljakam se iz garsonjere u garsonjeru, čistim po kućama da zaradim koji fening više, samo nek je sve pošteno i s halalom zarađeno... A on, uzeo, nit je koga pit'o – sad mu na oca upisana kuća... Pa hajd i to, ali ZA RAMAZAN PIJE I DOBIJE! Pitam ga hoće l' stan prodavat – kaže JOK; neće...Usput mi reče kako će morat rođak vratit taj opštinski stan, jer je dobio donaciju za opravku kuće kraj Rudog. Ja se uhvatih za ona prozorska krila, počeh se smijat, tresu se ona stakla – reko': Eto ti rođo postade vlasnik još jedne nekretnine – vikendice na istoku nam zemlje...

Poblijedi Sahiba, zatvori onaj prozor bijele (što-baca–sjaj-na-bisernu) boje, navuče zavjese...

 

Ja se okrenuh oko sebe, vidim Farzu kako stoji uz svoj prozor, uokvirena zlatnom bojom, pa sva onako ko Vilerov goblen, lijepa ko slika, s cigarom između usana meni reče:

„Sve sam čula. Jebi HIN tamo. Kako tvoji...?“

04.11.2008.

Tražili ste, čitajte.... (kad vas već zanima)

 

1. Ponedjeljak:

Imam autodestruktivnu crtu u karakteru. Najviše mi bude žao onih koji radi te moje osobine nastradaju. Volim sve probati. Ama baš sve. SVE.

2. Utorak:

Kad prestanem „analizirati“ sebe, okolnosti i ljude – bude mi lakše. Uhvatim skriveni optimizam za rep, iščupam ga iz neke-svoje-dubine, i postavim ga ispred sebe. Kao štit. U horoskopu sam: jarac/koza s podznakom: koji-ne-bih-sebi-nikad-sama-izabrala. Ali, šta sad?! Kapak.

3. Srijeda:

Najviše se volim opuštati uz ukusnu (po mogućnosti domaću) hranu, ugodnu količinu kvalitetnog alkohola i, naravno, seks. Obožavam svog muškarca. Svakim danom sve me više osvaja.

4. Četvrtak:

Ne volim ljude koji zaboravljaju koliko si im nekad bio dobar i od koristi. Pritajeno im želim, kad im šta „zapne u životu“, da u njihovoj blizini ne bude nikoga ko će im pomoći. Kada tako razmišljam oči mi zasjaje i radujem se što i u meni postoji bogda zla. Vjerujem u da u ovom svijetu IPAK postoji neka ravnoteža. Da se sve prije ili kasnije, na ovaj ili onaj način - vrati.

5. Petak:

Imam određen zdravstveni problem. Koji ne može da evidentira ili zapiše niti jedan ljekar ili  dijagnoza. Naime, vidovita sam. „Skeniram“ ljude prilikom prvog susreta i već tada znam dosta o njima. Zato imam malo iskrenih prijatelja. Al' ovo što imam: NEMA NIKO DRUGI. Mrzim žene koje se furaju na ulogu "dobre drugarice". Takve sam u razredu uvijek prezirala. To su licemjerne osobe. Kako možeš sa svima biti "jednako dobar"? Garant se tu krije neki sitni interes. Više volim muškarce od žena. Nikad nisam našla odgovor na pitanje: Zašto se ljudi boje iskrenosti?

6. Subota:

Porodica je najugodnije mjesto gdje se možeš skrasiti ili pobjeći od onih gadosti koje dolaze izvana. Porodica je nešto što te najviše može iscrpiti. A onda ti pružiti najveću radost. Porodica je čas ovo, čas ono. Ljudi koji nisu sposobni na samoodricanje i vještinu trpljenja ili žrtvovanja – ne trebaju formirati vlastite porodice. Voljela bih da imam zlatnog retrivera.

7. Nedjelja:

Ostala sam željna milion i jedne stvari koje su mi uskraćene u periodu 1992-1995.

14.10.2008.

Unišit će me ove instrukcije iz matematike, vidim ja to....

 

BALTAZAR

 

Ja nekad baš budem loše volje

Pa sve idem 'vako i tražim

Minus jedan da se pomnožim

I postanem pozitivna

 

A opet

Nekad je dovoljno

Samo jednu pozitivnu osobu da znam

Da je se sjetim

I ja opet budem raspoložena

 

Uvijek sam imala manje ženskih drugara

Mogla bih reći da sam za cijeli svoj život

Imala dvije prave prijateljice

One iz djetinjstva

Ponekad bi se prislonila još neka

Tokom školovanja

I to je to

 

Kako stariš, zatvaraš se

Sretan si kad upoznaš nove ljude

Unaprijed spreman na to

Da ćeš teško s nekim od njih izgraditi

Posebno snažno prijateljstvo

Ali baš ti tako prija

Ipak teško se otvaraš, povjeravaš...

Pođeš, pa staneš.

 

Već dva dana ja šutim

Nekako mi se ne izgovaraju riječi

Više volim pisati

Pa pišem Onima koje volim

Pišem uglavnom neke leteće misli

Bez nekog posebnog reda

Nema to neki logičan tok

Pišem o tome kako se u tom trenu osjećam

O nekim smiješnim doživljajima

 

Činjenica je

Žudim za nekim trenucima

Kad bih se osjećala laganom

Malo mi fali do toga, evo znam

Znam!

Treba mi malo

Sporijeg vremena

Da mi ne pobjegne neprepoznat

Tren

Kad dođe

Za ples.

 

Boomp3.com
10.10.2008.

Já što me nešto poklopi u sekundi; nekakav mrljav dan

 

Žalim se danas

Prijatelju

Kako sam primijetila

Da sam nakon one prošlogodišnje narkoze

Zaboravila skoro sve viceve

Tačnije

Počnem pričat jedan vic

Upola priče skontam da mu ne znam kraj

Pa mu dodam kraj

Iz nekog skroz drugog vica

I onda me ljudi gledaju

Normalno da im

Ništa ne bude jasno

Samo se ja crko' od smijeha.

 

Kaže mi prijatelj

Da će on slušat te moje viceve

Te – kombinovane

Pa da ćemo se skupa smijati

A ja mu objašnjavam

Kako mi je garant crko

Centar za provale.

 

A danas Gambi

Prepisah neki haiku

Tuđi

Nije moj haiku

Pa me ufati želja

Da napišem i ja haiku

Da ja to ko nešto skontam kako se piše

I napišem svoj prvi haiku

Po onom pravilu 5-7-5 slogova u tri stiha

Pa evo ga:

 

Zastade kokoš

Smeta joj mokro perje

Očerupa se

 

 

 

06.10.2008.

Da se mogu kao nekad, vratiti na početak, I biti onaj isti bahati dječak, Ne bih forsir'o neki ležeran stil, Niti se trudio da uklopim... :)

 

KAKO I OBEĆAH:

 

p.s.

Nisam znala nacrtati tučak. :)

 

13.08.2008.

O pravima žena...

 

Teško je pričati ili pisati o iskustvu koje se baš rado ne dijeli sa drugima. Na prvom mjestu zato što kad o tome priča, žena proživljava to stanje tijela i duha opet i opet i opet... Reakcije na tu priču često su popraćene „ježenjem“, buljenjem uz poneko:“Brrrrr, jaoooooo....“ i slično. Međutim, najteže se podnose pitanja:“Pa jesi li baš morala? Zašto?“ Zato žene o tome – šute. Jer, niti jedno „objašnjenje“ nije, hm, dovoljno.

Dakle, ovo je pojava o kojoj se malo priča. Na jedan, recimo, licemjeran način – tabu tema. Ili o njoj govore ljudi kojima nije bliska, teoretičari. Ili govore one žene koje su imale to iskustvo i koje su u tolikoj mjeri uvjerene u sebe da ih ništa i niko ne može pokolebati. Ili muškarci. Koji su (većinom!) a priori protiv njega - ABORTUSA.

Postoje različita udruženja koja se bave kritikom abortusa, tu je Crkva, naljepnice sa porukama kako je abortus ubistvo, ali lično meni je najodurnija ona fraza:“Svako dijete ima svoju nafaku“. Ko biva: Samo ti rodi – svi će se problemi oko njegovog opstanka odmah riješiti.  Kako da ne.

Iza svake kritike stoji milion kontraargumenata koji JESU za abortus. A najvažnije (naravno, osim prava žene da odlučuje o svome tijelu) jeste da li će neželjeno dijete rasti okruženo ljubavlju i pažnjom u onolikoj mjeri koliko i - željeno dijete? Postoje istraživanja koja su dokazala da su neželjena djeca bila u ogromnoj većini među delikventima, alkoholičarima, narkomanima ili ljudima sa različitim psihosomatskim oboljenjima... To je istraživanje koje je trajalo nekoliko decenija i koje nije za odbaciti. Ja vjerujem tim podacima. (Ovdje bismo mogli vrlo lako uvrstiti i pretpostavke koje nam nudi homeopatija, a koje kažu da plod osjeća raspoloženje majke, te u ogromnoj mjeri određuje stav i narav djeteta spram života i okoline.)

Danas se ženama pripisuje da su – okrenute obrazovanju i poslu, nemaju želju za formiranjem porodice, ne žele obaveze, furaju se na karijeru, sebične su i samožive, ulažu samo u sebe, nadmeću se s muškarcima u obavljanju važnih funkcija... Dakle, ženama se ne oprašta što su odustale da budu inkubatori. Ili, najjednostavnije rečeno: svjesne su sebe, znaju šta žele ili, recimo, jasno im je da još uvijek nisu spremne za majčinstvo... Znaju (bezobraznice!) da se fertilna dob kreće već od 14-15 pa do čak 40-45 godina, te im se baš i ne žuri s potomstvom. Tim ženama nije baš lako da se odbrane od „napadača-ica“ koji-e bi se vrlo rado mijenjali s njom, ali nemaju skrotuma da priznaju.

U našem društvu najjezivija je pojava djece začete silovanjem. Te žene su bile spriječene da obave abortus (žrtve silovanja u ratu), bile su premlade i bez znanja da prepoznaju simptome trudnoće (silovanje djevojčica), nisu smjele reći da ne žele dijete (silovanje u braku)... Svi smo svjedoci svakodnevnih priča o djeci začetoj na takav način... Šta o tome reći a da nije već rečeno? A tek brakovi nastali pod parolom „Morali se uzeti“?

Abortusi se preporučuju ženama sa patološkim trudnoćama. Abortusi se rade pri ustanovljavanju smrti ploda. Abortusi se rade u bolnicama, privatnim ordinacijama i kod seoskih baba. Razlika je u broju inficiranih, sepsom ubijenih žena, probijenih materica... Ali, abortus ne može niko zabraniti (makar i država izmislila takav zakon) i uvijek će se raditi, kao što se uvijek i radio...

Ovdje bi trebao da ide i moj lični stav o abortusu. Naravno, zagovornik sam sam one „Bolje spriječiti nego liječiti“. Navijam za samosvjesne žene koje će se na vrijeme pobrinuti da ne dođu u situaciju da zanesu dijete koje nisu željele (kontracepcija!). Majkama bih preporučila da svoje kćerkice na vrijeme upute u „Osnove seksualnog odgoja“, da se ne oslanjaju na školu, nastavnika, drugarice ili časopise. Treba učiniti sve samo da se izbjegne abortus i takvo devastiranje ženskog organizma. Dakle – prevencija.

A s druge strane: sreća da postoji i abortus...

08.08.2008.

Armadilo nije tu

 

Sinoć mi na um pade Boško Buha i onaj dio kad Čikalo pogine na biciklu, a ona so mu sipa van (učiteljica je rekla: „So je život“)... Odjednom sam čula kako hor u Međugorju pjeva „Aleluja, aleluja“ (A. Bocelli u Međugorju, prijenos na FTV), a ja sam se sjetila Mr. Bean-a kako on pjeva „Aleluja“ u crkvi... I sve to dok sam pripremala kuhane kukuruze... Al' definitivno su prijašnje crvene roga-paprike bile bolje (bijeljinske posebno, Semberija rules!) od ovih sad.

Sutra odoh da se rekreiram. Jahaću konje. Voziti bicikl. Ješću ko najgladniji halk na svijetu. I pit ću. Navečer ću da zaspim ko beba. A sad odoh jesti piletinu u fefer sosu. A onda ću zagrist u KING sladoled, svijetla obraza.

 

... Što ti je petak.

 

11.07.2008.

Argentaria, Argentum, Bosna Argentaria, Domavia .......

El Fatiha....

10.07.2008.

Jedva čekam

 

Žalim se ja tako neki dan svom omiljenom taxisti kako nas je lokalni papak, seoska lola,  htio-uzet-ko-lopatom za rušenje i odvoženje nekadašnje vikendice nadomak Sarajevu.

I kaže meni vrli taxista:“Ja ću ti bona nać' ljude iz Saraj'va, da odu tamo, sruše, natovare na kamion i odvezu na otpad građevinskog materijala, to što treba odvuć...“

I ne slaga me.

Odveo ih jučer moj čojk tamo, ljudi vidjeli, nazvali mene na fontele – kažu:“Šef'ce, koliko bi ti nama love halila?“ Kažem ja njima kol'ko. Upola onog što je onaj glavotan tražio. Kažu oni:“Hajd' nek' je onda i nama i vama sa hajrom. Mi ćemo to ujutro počet radit.“ (Uveliko rade, primih informaciju prije par časaka.)

Pa dogodine, kad se lijepo poljanče zazeleni, da imamo gdje raširit kakvog šatorčine za ove meni drage ekipe s bloga, da vas maksuzije dočekam.

(Valjda će neko tada da mi oplijevi koju lijehu s povrćem...?)

Do jutros je to izgledalo ovako:

i ovako:

A, dogodine, biće godina kako je tako izgledalo.   J

03.07.2008.

Ruševina

 

Zna li neko koga mogu zovnut da sruši, pokupi i odveze kamionom ostatke nekadašnje vikendice? Ima l' kakva firma da se time bavi?

19.06.2008.

.....

It's three miles to the river
That would carry me away,
And two miles to the dusty street
That I saw you on today.

It's four miles to my lonely room
Where I will hide my face,
And about half a mile to the downtown bar
That I ran from in disgrace.

Lord, how long have I got to keep on running,
Seven hours, seven days or seven years?
All I know is, since you've been gone
I feel like I'm drowning in a river,
Drowning in a river of tears.
Drowning in a river.
Feel like I'm drowning,
Drowning in a river.

In three more days, I'll leave this town
And disappear without a trace.
A year from now, maybe settle down
Where no one knows my face.

I wish that I could hold you
One more time to ease the pain,
But my time's run out and I got to go,
Got to run away again.

Still I catch myself thinking,
One day I'll find my way back here.
You'll save me from drowning,
Drowning in a river,
Drowning in a river of tears.
Drowning in a river.
Feels like I'm drowning,
Drowning in the river.
Lord, how long must this go on?

Drowning in a river,
Drowning in a river of tears.

(Eric Clapton, River of Tears)

09.06.2008.

Najljepši osmijeh na svijetu

 

 

Volim te. Znam da te ima još uvijek. U svakoj kapi moje krvi si ti. I dok živim, živjet ćeš.

Volim te... Srce se otkinulo i propalo u utrobu, na njegovom mjestu samo tupa bol... Volim te, mila moja...

P.S. Svim bloggerima - Prijateljima, koji su sa mnom podijelili bol, u najtežim trenucima koje proživljavam, dugujem beskrajnu zahvalnost...

30.05.2008.

Šta radim - na sve strane HApliciram.......

 

Traje to, evo, par sedmica. Nije više bitno kako je počelo, šta mi je rečeno, apsolutno nije bitno. Znam samo da sam se osjećala ružno, zabrinuto, da noćima već ne spavam normalno, da sam se opteretila sa hiljadu i jednom brigom, da sam počela padat u ono stanje kad mislim da sam „to i zaslužila“... Ma fuj. I onda, odjednom, skontam: pa TO što ja doživljavam je MOBBING. Tačnije, ne samo ja. Jedna grupa ljudi (žena) izložena je APSOLUTNO istom psihičkom maltretiranju.

„Oduševljenje“ koje je nastalo u jednom trenutku (jer sam pomislila da sam našla „odgovor“) isto tako je u trenutku splasnulo, jer sam shvatila da TEORETSKI vrlo malo znam o mobbing-u. Ustvari, danima mi se po rukama povlači „Pravilnik o radu“, te Ugovor koji sam potpisala i tu vidim da sve ono što mene muči ne bi trebalo da me muči. Ali teorija je jedno – praksa i ono što se dešava sasvim drugo. I sad, kako sam sklona vizualizaciji mogućih zbivanja, tako sam ja sebe vizuelizirala u borbi za svoja prava. Onako, mučna je ta slika, što jest – jest. J

Pa ja evo, sad, onako ljuCki, pitam Vas koji ste pametni i iskusni: Dajte, živi bili kakvih konkretnih detalja o tom mobbing-u. (Da ne bude:“Eno Hašarijaste – forsira livadu...“)

16.05.2008.

Balon

 

   

Sinoć smo bili i napolju i unutra. Napolju je služilo samo kao prelazna faza do dolaska do unutra i bilo je bez sadržaja. Unutra smo mogli različite sadržaje da ubacimo u svoju nutrinu i da se osjećamo ispunjenima. Kad je punjenje završilo, morali smo izaći van, a meni je to zadalo određene teškoće – jer sam bila nestabilna na nogama, a dolje se oteglo nelogično strmo asfaltirano područje (ko je njima gore izvuk'o valjak za beton???) pa sam mislila da ću po hrndavom terenu imat spuštanje ko komad nečega kabastog što se nazaustavljivo kreće ka samouništenju.

Za sve sam krivila Vranac Pro Corde, ali kako to uvijek biva, u opravdanju nije sva utjeha, nego u činjenici da sam ispala iz fola. Treninge moram učiniti češćim i intenzivnijim, u zadnje vrijeme sam to potpuno zanemarila.

Sinoć sam sanjala onu s kojom sam, par sati prije, "jahala" na Vrancu. U snu je bio i Anton Chigurh. ... J

Večeras mi je popunjen termin, ali sutra se moram popravit.

 

 

 

 

15.05.2008.

Dobar dan

 

Prvo je ona nanijela mačaka 6 komada u haustor. I te su mačke mjaukale čitavu zimu, spavale i piškile po otiračima. Sa prvim toplim danima krenula su isparavanja iz otirača, pa su komšije počele unositi svoje otirače u stanove i prati ih. Na mom otiraču, koji je bio veselih boja, pojavile su se neke fleke. Skupljala sam četkom sive i crne dlake koninih otkačenih mačaka. Dešavalo se da čim otvorimo vrata stana, mačka utrči unutra, nakostriješi se, ono - sva se savije ko bumerang i ispušta nešto ko probušen balon:“HŠŠŠŠŠŠŠŠ...“

Dok je bilo hladno i snijeg i minusi, znala je kona doći u ponoć i vadit nas iz kreveta s prijedlozima da otvorimo garažu, jer je:“Možda Micica unutra, nije se danas vraćala kući...“ I onaj moj merhametlija takav vruć iz kreveta, siđe do garaže da vidi je li konina micica u našoj garaži. Jest mi bilo drago, svaki put, kad se izradi – pa ne nađe mačku.

Ja sam imala mačka kad mi je bilo 9 godina. Zvao se Cvrcimir i od njega niko nije mogao spavati noću. Skakao je po nama, a moja sestra (koja je tad bila pod dojmom filma Zmija u njedrima) sjela bi u krevet i pokazivala, u mraku, na Cvrcimirov rep i kukala:“Tata, zmijaaaaaaa...“ Ja sam obožavala da mu za rep zakačim neki lančić sa zvončićem. Pa bi se on igrao trčeći satima ukrug i pokušavajući uloviti vlastiti rep. Voljela sam ga. Ali sam tada odlučila da ću ga vratiti čika Mehmedaliji (koji je Cvrcimira odgojio tako da ovaj nakon piškenja i kakenja u kutiju s pijeskom nije htio ući u stan dok mu ne obrišemo šapice). Vratila sam ga jer sam totalno zanemarila školu, samo sam se brinula o njemu, a i kandžicama je počupao mebl novog namještaja. Nije životinji mjesto u kući, pa džaba.

I tako se naš komšiluk zavadio s blentavom komšinicom (ima žena dijagnozu, stvarno). Prijedlozi su bili da uvede te mačke u svoju kuću, kad ih tol'ko voli, pa nek ih mazi, pazi i zove ih Đuro, ali u haustoru: nije red. Nije Kućni red. A i bilo nam je svima užasno žao kad jedan s kamionom razmaz'o sivu macu po cesti.

E, kad to nije urodilo plodom, onda su komšije počele dolazit mom mužu, da on, eto, kao omiljen lik, a taktičan (aha, taktičan je ko Mirko S. Kojotovski, op. aut.) skrene pažnju datoj gospođi da ohane malo s tom živinom, da objasni kako su i zidovi u haustoru poprimili smrad mačje mokraće i td. A sve u onom fazonu:“Eto Mirko, ti ćeš znat kako ćeš joj to reći, a da se ona ne nađe uvrijeđena.“ E, finta je u tome što je ta naša kona fakat blentava i nepredvidiva i što je drugoj našoj koni staroj, tj. mladoj 25 godina došla na vrata, jednom prilikom, i rekla joj:“Ako ne stišaš gramofon, prijaviću te učiteljici. U koju školu ideš?“

Onda je jednog kasnog popodneva, moj Mirko S. Kojotovski, krenuo uz stepenice. Odjednom su se otvorila vrata mačkoljubičinog stana i ona je iskočila pred njega sa riječima:“Čime gađaš moju macu? Čime gađaš moju macu?“ Mirko se skamenio. „Ko je gađa, jes' dobro ti?“ I onda je ona izgovorila fatalno:“Rek'o je Patlidžan da će udavit onog ko dirne mačku!“ (Patlidžan je papak iz prizemlja, op. aut.)

Mirko je, u međuvremenu, zaimao kratak fitilj. I pošto mu je pun kličak Patlidžana i mačaka i garaža i otirača i bolesne kone on, normalno, poludi. U tom trenu izađe konin čojk (njega zna jedan naš bloger) i počne nešto u fazonu, kroz ona svoja skupljena ustašca:“Pfšt, mrnjk, brkf...“ Ko, biva, siđu oni pred haustor da „rasprave“, ko biva da komšiluk ne sluša, a prva sam ja digla slušalicu od interfona i slušala klanje. J Bilo je tu svega: od civilizovanog razgovora, blagog povišenja tona, preko prvih prijetnji (tipa: Eko – policija, i sl.), do Mirkovog:“Ne unosi mi se u lice, ošamutiću te!“

Elem, ispalo sranje. Hajd nije meni to čudno (iako me je od čuđenja, u početku glava boljela), koliko je meni rasplet slučaja fascinantan:

Mog taktičnog i omiljenog Mirka, dva mjeseca nakon „situacije“, ovo dvoje počeli pozdravljat, ono – najljubaznije, sa smiješkom, te:“Kako ste komšija? Šta ima?“ (on se šokirao!), a MENE – koja ni s čim veze nisam imala: NE POZDRAVLJAJU. J Dakle, Mirko S. Kojotovski zaista jeste – genijalčina.  A ja sam papak.

 

02.04.2008.

Johnny...

Kad fazani lete

Zašto tražiš karizmu u sebi punjena ptico
mogućnost prosvijećenosti
razdvaja te u beskraj od žudnje za misijom
miris zemlje
koncentrični krugovi gluposti i neznanja
kao poštenje
ono dalje ne razumijem
izgleda mi da je mrtva straža

rekoh sebi
moj bože koliko demagogije sustavno poređane u artiljerijske salve
koliko pokradenih misli iza koji ne stoji ništa osim
mržnje
sujete
vlasti
i koliko pokvarenosti treba da se izlije pred naše noge
i kako je do neprepoznavanja dovedena suština prevare

i rijeka nije bila rijeka u samom početku
i nije nužno da ne bude ponornica do kraja
što se događa kad mrtvi fazani lete iznad naših glava
kad mrtvi fazani lete
a nijedan ne pada
I što se događa kad očajanje zahvati ljude
kad očajanje neumitno prelazi u kajanje
gledajući iz daljine konture na sceni
padaju mi na pamet vodene boje
umazane ruke
brzo se peru


01.04.2008.

Haj, otkako je Banjaluka postala aman, aman...

 

NA PUTU U NEPOZNATO

 

Jutro je bilo hladno, a na staklu se okliznula posljednja kap koja će se u nekoliko narednih sekundi pretvoriti u ledeni kristalić... Opet idem tamo, na put u nepoznato. I evo, ne znam koji put u posljednjih pola godine idem tamo, ali ja stalno i nanovo, osjećam grč u stomaku... Želim vjerovati da je to moj strah iz mašte i nagovještaj bezrazložne panike koji tamo valjda neće eksplodirati... U autu niko ne priča. Tješim se, rano je jutro, niko se nije razbudio. Vozač u jednom trenu zaboravlja na nas, pa „ga lomi u krivini“, a ja sebe čujem kako vrištim:“Kesu!!!“

E, sad smo svi budni.

„Baš su našli dan kad će nas zvati da dođemo.“

„Da, danas su protesti.“

Iako nam je negdje u podsvjesti informacija ko i zašto protestuje, nas više plaši koncentracija ružnoće na jednom mjestu.

„Čim završimo sa sastankom idemo - u hotel.“

„Ja ne moram ni jesti.“

„Ni ja.“

„Dajte ljudi šta vam je, pa naravno da ćemo jesti.“

„Idemo kod Muje na ćevape. Svi idu tamo.“

„Je l' to blizu mjesta gdje će bit protesti?“

„'Nako.“

 

Banjaluka je pokrivena sivim oblacima. Poneka kap kiše padne mi na glavu, a ja sebi govorim da samo konji ne nose kišobran kad pada kiša. I ostala živina. Ostavljam stvari u hotelskoj sobi, grabim torbu s papirčinama i pišem koncept za predstojeći sastanak. Za vrijeme sastanka, napolju kiša sve jače pada. Nas dvije nasuprot njih dvije. Nas dvije s blago nasmiješenim izrazima pospanih lica, njih dvije sterilne u svojoj poslovnosti. Obavljamo to, sutra slijedi još jedan susret, problematika druga, druge osobe će sjediti nasuprot nas. Napolju nas čekaju i odlazimo na ćevape kod Muje.

Dok čekam svoju veliku porciju, vidim protestante kako nose zastave i na sebi crne majice. Djeluju premlado da bi bili borci u prethodnom ratu. Na fasadi zgrade napisano je ime države, posljednje takve proglašene na ovim prostorima. Apsurd, još jedan. Nas četvero došlo je iz Sarajeva da pokušamo napraviti nešto korisno tu, ostvariti planirano, ono što piše da možemo – da poslujemo. Vidim: razvaljivanje. Čemu? Zašto? Koje smo mi budale, došli smo ovdje? Za koga? 12 godina poslije rata, mi kreteni, nafurali se da možeš bit rahat u Banjaluci. Aha, al' u dudu. U murvi. (Ovo znam iz križaljki, pardon, ukrštenica.)

Mujini ćevapi su mi pogoršali unutrašnje stanje. Svi smo odbolovali tu količinu masnoće. Ni Donat Mg nije mogao oštemati naslage masnoće sa želuca.

Idemo dalje. Nas čeka još milion stvari da obavimo taj dan. Prolazimo pored razglasa, saginjemo glave. Tu su stolovi na kojima se prodaju šubare, kokarde, majice s đeneralovim likom, crne zastave.... Niz kičmu mi curi znoj. Slike rata mi bljeskaju pred očima. Kadar za kadrom. Flash. Osjećam da dolazi napad panike. Loše mi je. Vrti mi se u glavi, usporavam korak...

Panika, kako se pojavila, tako je i nestala. U trenu. Shvaćam da ih sažalijevam. Tako su retro. Oni su zaglavljeni. Okrećem se oko sebe. Sva su lica ista. Ni na jednom nema osmijeha. Ja sam iz Sarajeva. JA SAM IZ SARAJEVA!!! Olakšanje.

Sutrašnji dan bio je malo lakši. Jer su se Mujini ćevapi djelomično provarili.

Za vrijeme sastanka, napolju sija sunce. Nas dvije nasuprot njih dvije. Nas dvije s blago nasmiješenim izrazima rasterećenih lica, njih dvije sterilne u svojoj poslovnosti. Obavljamo to. Rukujemo se.

„Dođite i Vi kod nas, u Sarajevo.“

„Doći ćemo.“

(„Aha, hoćete. Jedva čekate.“)

„Ali, dođite – stvarno.“

„Pa, eto... Možda dođemo.“

Zbogom, adio, ćao, arrivederci!

Radujemo se povratku u Sarajevo. Ovdje smo bar svi Gustavi.

26.03.2008.

Dok čekam sabah sa dimom (njegove) cigarete svud oko sebe...

 

Pitam ga: „A zašto ti nikome ne pričaš o ratu, o tome kako si se uvlačio u rovove neprijatelja, o svojim činovima, kako si vodio akcije, smrzavao na terenu, gladovao, išao na identifikacije saboraca čija su tijela onda ostala na Žuči, zašto ne pričaš o svojim ordenima???“, on me pogleda i kaže: „Ni komandant Mark nikad nije pričao o borbama sa Crvenim mundirima...“ J

24.03.2008.

Tijelo je umorno, ali ne odlučuje

 

MOJI VIKENDI

Moji vikendi su samo produžena radna sedmica. Za radnu sedmicu dobivam lovu na kraju mjeseca. Ta se lova zove – plata. Plata mi pomaže da ne živim na ulici, da imam šta da obučem i jedem. Ponekad negdje (na kraće staze) i da otputujem.

Za vikend također radim. Za taj „rad“ ne dobivam novac, nego srce puno veselja i oko njega hrpu sićušnih šarenih balona.

Nisam u svojoj kući, ne radim kućne poslove. Nisam kućanica. U domu svom vikendom boravim vrlo malo (u domu si kućanica, a u kući si domaćica – hrvatski  vs. srpski jezik, još jedan apsurd; ali nije to tema današnjeg posta).

Elem, ja vikendom ne perem prozore i zavjese u svojoj kući. J Ranim jutrom spremam se i idem kod mame. Mama je slaba, iscrpljena i sve njene lažne priče (koje mi pokušava podvaliti tokom onih pet radnih dana) kako je „baš dobro jela“ ja tada uguram u jednu od njenih ladica, zatrpam njenim tekama u koje piše svoje priče i ne dam im da pokušaju iskočiti van i nastaviti da me foliraju... 

Ove subote odlučila sam natjerati je da prihvati prijedlog o farbanju kose. I šišanju. Jedva. Ali, uspjela sam. Naravno, morala sam joj JA ošišati i ofarbati kosu. I USPJELO MI JE!!! E, onda sam otišla u kupovinu, kuhala i kuhala, pa je namamila da se najede KONKRETNIH jela – onih koja se kuhaju duže od 15 minuta i koja nisu upakovana u kutije kao zaleđeni poluproizvodi... Domaća supica, glavno jelo, salata i dezert.... I još nekoliko jela pripremljenih za narednih par dana koja može sama podgrijati i dodati željeni začin... Ipak, oduševila me je činjenica da je u subotu (iza ručka) pojela čak dva kolača koja sam joj napravila!!!  Dakle, subota i nedjelja su moji dani za punjenje baterija i duše.

* * *

Pred nama su još tri faze liječenja do njenog konačnog (vjerujem u to) oporavka. Da bi se završila ova faza u kojoj je sad, treba proći još dvije sedmice. Druga faza je oralna terapija (tri sedmice). A treća – operacija, kojom bi se „zapečatilo“ stanje u kojem je bila. Iza nas je teška borba, iza nas je više neprospavanih nego prospavanih noći... Iza nas su trenuci očaja i bespomoćnosti.

Pred nama je proljeće.

 

24.03.2008.

Post posuđujem od Strippy...

23.03.2008.

Sretan Uskrs....

Ima tome evo dvije godine. Kako ja bijah kod Uglješe u posjeti, i kako me nemili holanđani otjeraše iz zemlje. Ali, pošto je priča privatnog karaktera, a znaju je svi bloggeri koji su sa nama se viđali, bitno je možda ispričati kako je došlo do mog puta u Nizozemsku kod Uglješe.

Naime, svima nama je blog počeo kao zezancija, doduše bili smo svi nekako okupljeni oko i zaokupljeni sa Sarajevskom trebom, za šta se na kraju ispostavilo da je to prvi blogger-transvestit, koji sada piše priče svom junioru koji sigurno uveliko šuta svoju mamu pod rebra. Dopisivali smo se, Riba i ja smo sa Mojim tajnama (koja se onda preimenovala kao Prince u Hasharijastu) plele nakurnjake i uručivali iste Mirzi neženji. Dotad je Ugalj uveliko radio, dopisivao se sa bloggerima iz matične mu zemlje i planirao dolazak. Kao takav, organizovao se prvi Blogger dernek.

Riba i ja smo dočekale Uglja na aerodromu, kojem je nešto "bilo puklo u uhu", ali naravno sa izmjenjenim identitetima. Dok se Ribi uvaljivao kriza od konobara, ja sam Uglja čekala sa tablom "Mister Ugalj". Potom smo ga malo provodali gradom (dok nas je kedi sumnjivo pratio po Ciglanama) a sutradan je trebao biti dernek u jednom ugostiteljskom objektu na Grbavici. Mudro smo skrojile priču da se radi o rođendanu, gazda je povjerovao, i nije mu bilo sumnjivo kada smo se sutradan svi upoznavali sa pravim imenima i nadimcima. Osjećali smo se kao kombinacija ilegalaca, swingera i narko-dilera. A ispostavilo se da je to skup jednog predivnog društva, koji se više nikada nije ponovio u tom obliku, formi i skladu.

Dok je Treba skakala po stolovima, i mazala usnice Ribinim Labellom, drugi poput Tajni su pokušavali da ne padnu sa istog stola. Umorni, praćen sa suprugom je prepričavao priče sa faksa, a mlada je hrabro stala u odbranu kada su ga dvije ne-bloggerke krenule kritikovati. Just me i Tišina su se pridružile grupi, dok je Treba mjerkala svoju novu muzu, Kopilota sa šeširom na glavi i žarko crvenim karminom na usnama. Ostali su prašili tekile, Riba je tražila Bumerang na Winampu a Tajnin muž je svima pričao kako je on njen suprug dok bi slučajno i u prolazu dodirnuo nekoga od ženskih bloggerki. Djevojčica je došla u pratnji prijateljica i otkrila svog princa na bijelom konju, ili Bejbsa kako ga ona oslovljava u postovima. Potom smo otišli u drugi lokal, blizu Katedrale, gdje smo Tajnu skinuli do potkošulje a onda pokušavali da se pravimo da nismo postali gluhi već da su nam stišali Bajagu i Dobro jutro jazzeri. Potom se samo sjećam Bilba, Ribinih čarapa, i poziva gospodina Tajne da idemo kod njih na kafu... O koreografiji u kafani ne bi bio red da pričam

Nadam se da će akteri ostaviti pokoji komentar i opasku ovog derneka od prije barem 3 godine (koji je sada zamjenjen intimnijim i manjim druženjima uz janjetinu)  i ja ću im samo postaviti pitanje koje je otpjevao Đole Balašević... jesu li to bili bolji dani ili smo bar bolji bili mi???

19.03.2008.

Premeditatedly vs. Inadvertently

 

Intoksikacija bilo čime ili bilo kim je tako lagan i ireverzibilan proces. I ne osjetiš, a već si ovisnik koji ne može da postoji bez određenih doza toga.

Detoksikacija je tako bolna.

Dvije krajnosti. Jednake po intenzitetu. Uspostavljaju ravnotežu u zamišljenoj tački. Neophodnoj za preživljavanje.

17.03.2008.

Sanjam sinoć san...

... u kojem me muž vara. I to pred očima mi mojim ovim jedinim, desnim i lijevim istovremeno. I ko, biva, njemu to normalno. I još me ono gleda ko da govori:"Nemoj slučajno da bi me sad ovdje pred ljudima obrukala i scenu napravila..." A meni guta neka u grlu stala, pa ni makac. Glup osjećaj. I ja mu, kao, priđem i pitam ga:"Kako se to ponašaš, šta ovo znači?" Kaže on konobarici (ne pitajte me otkud konobarica tu, šta ja znam kakva konobarica!?!?!):"Hoćete li mi naplaititi i dajte mi ključ od sobe...", pa išareti ka recepciji... kao, rezervisao sobu za sebe i švalerku mu...

I probudim se ja. Teško mi. A drago mi da je san. Al' i dalje mi teško nekako u duši. On spava. Ja se popnem na njega, uhvatim ga za ruke i "zarobim ga", da ne može maknut. Pojma nema čovjek šta se dešava, budi se, prestravljen:"Šta ti je??? Šta ti je???"

Pljus, jedan kratki šamar, pljus, drugi kratki... Čuj ti njega, još me pita šta mi je...????

Dedera, žene, zadajte malo "tumačenja". Nek vidi Milan da nije jedini vidovnjak.

 

 

10.03.2008.

Kombinacija dva izričaja: afirmacijskog i negacijskog

AFIRMACIJA:

Sjeli su jedno pored drugog. Spustio joj je zajedničke albume na koljena. Otvorio prvu stranicu. Tamo je bila ona u nekom drugom vremenu, u nekom drugom tijelu, s pogledom iz kojeg blista samo sunce... Sljedeća slika – on. Onaj u kojeg se zaljubila. Onaj koji je bio njen ponos. Onaj koji je nju natjerao da za sva vremena promijeni svoje blesave stavove o životu u kojem se sve mora dešavati po redu...

Kao da joj je na koljena spustio čudesnu slikovnicu, iz koje se prolijevaju drečave boje, veseli pokreti, lete baloni i mirišu čokolade, paradiraju kućice u cvijeću i čudesno plave boje neba lete li lete li lete...

Pitala ga je:“Gdje smo se nas dvoje izgubili?“

On kaže:“Usput, negdje, ko će to sad znat?“

Zajedno su otišli do prodavnice i kupili novi album s namjerom da ga ispune ponovno lijepim slikama.

 

NEGACIJA:

Pas je narastao do grandioznih veličina. Ne može više stati ispod plastičnog stola. A Adylče je nanio još građe. Maštovitost neimara je neiscrpni bunar cara-cara-govedara...


Noviji postovi | Stariji postovi

Pisma
<< 02/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
2829