Pisma

ZAŠAO NEKI MOMAK U ŠUMU STRIBOROVU, A NIJE ZNAO DA JE ONO ŠUMA ZAČARANA I DA SE U NJOJ SVAKOJAKA ČUDA ZBIVAJU... MORALA JE PAK TA ŠUMA OSTATI ZAČARANA, DOKLEGOD U NJU NE STUPI ONAJ KOJEMU JE MILIJA NJEGOVA NEVOLJA, NEGO SVA SREĆA OVOGA SVIJETA...

17.02.2011.

Je l' ovo proljeće, šta je ovo?

 

SIDI DI SI NI ZA DI SI NISI

  

I onda se u Perici nešto prelomilo. (Meni je vrlo smišna ova rečenica; e, a morala sam je zapisat'!)

  

 

 

 

 

15.02.2011.

Inhibitor ponovnog preuzimanja serotonina


ALONE

 

Svašta se mota po glavi biću koje neplanirano ostane samo sa sobom. Ovo ja pričam o sebi. Razmišljam o ljudima s kojima sam svakodnevno (bila) u kontaktu, o prijateljstvima, o ženama, ženskim kompleksima, muškarcima, muškim nedosanjanim snovima, djeci – tim malim slatkim isisivačima energije, komšijama, mačkama, ljubomori, kolegama, slučajnim prolaznicima, usputnim poznanstvima, bivšim ljubavima, sebi... Razmišljanje o sebi neviđena je zamka.

Ne znam da li trebaš biti lud, natprosječno inteligentan ili potpuni flegman da bi izvukao definiciju vlastitog karaktera, onako, kvalitetno, bez uljepšavanja ili degradirajuće i potpune negativne kritike. Vrlo lako se upada u zamku pretjerane analitičnosti, prisjećanja, sjećanja i ostalih –ećanja (osj-ećanja?). Na kraju krajeva, nije lako iscijediti sebe iz svih gore pomenutih pojmova i korelacije sa istim. I iz tog „iscjetka“ dobiti formu, boju i sliku.

Iscrpljuje. Iskreno, do zla boga iscrpljuje. Naročito dio koji se odnosi na „spremanje ljudi/predmeta na svoje mjesto“. Ne znaš, u momentu, šta bi uradio s nekim ili nečim...? Bacit? Uništit? Zaboravit? Do sada sam već nekoliko puta uništavala ono šta sam stvarala, bilo da su uspomene, dnevnici, fotografije, ili sam se trudila da zaboravim ljude. I svaki put mi je uspijevalo. Čak se samoj sebi divim kad pomislim koliko sam ljudi izbrisala zauvijek, kad već nisam mogla da ih prekrijem korektorom. Tačnije, da im pomognem da se pokušaju popraviti. Nije moja uloga na ovom svijetu da to radim. Ne smije niko sebi dati toliko za pravo – da se trudi nekoga ublažiti.... Ali, samo ja znam koliko je bola trebalo proći dok se takva odluka donese. Ili jesi – ili nisi. Nema sredine.


Onog trenutka kada sam osjetila da propadam negdje u neko crnilo, da će me progutati užasavajuća hladnoća i  da gubim snagu, vapila sam da me povuku za ruku, gore. To niko nije prepoznao. Okupirani sobom, svojim problemima i vlastitim životima. Mislila sam kako sam, valjda, zaslužila da me neko zgrabi i sačuva? Meni se desilo suprotno. Ko u onom vicu, kada se tip davi u živom blatu pa mu neko priđe i stane na glavu da ga potpuno „umoči“, onako, jednostavno, bez prljanja cipela – do kraja, galantno.

Tada je, sigurna sam da je to bilo to, nastupio napad panike. Trajalo je sat, sat i pol. Osjećaj bespomoćnosti i vrtoglavice. Tijelo je postajalo sve manje, sićušnije, a hodnici i strop su rasli u nemogućim pravcima i dimenzijama. Stanje je užasno, tj. samom sebi želiš nanijeti fizičku bol, samo da nelagoda bola preuzme dominaciju nad osjećajem bezizlaznosti. Valjda tako i počinje ludilo?

Ali, vrijedilo je preživjeti i to.

 

Dani su prolazili nakon toga. Nastupio je tajac. Nema nikoga. Da nazove. Da „pomogne“. Da sjedi, eto, i samo neka šuti. Neka sjedi i nek znam da postoji. Samo mi je to trebalo. Osjećaj da me primijete da postojim i da im je stalo do mog bića.... Taj osjećaj je izostao. „Slika“ o spoznaji da ne ostavljaš tragove na ljudima mogla bi se opisati kao lansiranje rakete i otpadanje onih suvišnih dijelova i leda sa nje. Tako su sa mene pootpadali svi viškovi. A ja se ipak nadam da nisam raketa, i da neću sagoriti negdje usput.

Nažalost, onaj koji je uvijek tu za mene, nije bio fizički prisutan. Nije mogao biti tu. Jer je bio bolestan i otišao da se liječi. Sreća, nema bolest od koje se umire, pa mogu računat na njegovu podršku kad se vrati. Ali, do tada – i ovo će stanje proći. I znam da mu nikada neću pričati o ovome, da ću pokušat evo sada sve zaboraviti. Nije se desilo. I nije se desilo meni. Ne, nikad.

 

To je to. Zaštititi druge od sebe. Obaveza. Commitment.

 

08.02.2011.

Umjesto plača


KRUG

 

Tu noć sam je molila da ode ljekaru. Zapisivala sam imena internista, ginekologa, oftalmologa i hirurga, neka bira kojeg će, samo neka se odluči, eto ja ću je odvesti ako želi, samo neka kaže kod kojega će - a ona je meni spustila u krilo kesu sa lijekovima. Nije to bila obična kesa, nego ona velika, puna raznih kutijica i velikih kutija sa količinama tableta dovoljnim za cijeli sprat bolnice... Svaka kutija bila je otvorena, očito je uzimala iz svake kako joj koja dođe pod ruku... Ispred mene su se kotrljali lijekovi koje ona uopšte ne treba da pije, lijekovi sa isteklim rokom trajanja, ljubičaste pilulice, dvobojne kapsule, retardi i fortovi, kapi za oči, nos, uši, razne masti i melemi... Počela sam bacati, ponovno pakirati, gužvati kutije i bacati tablete...

„Ali, zašto pijete OVE (pokazujem na male crvene ) tablete?“, skoro sam vrištala.

„Pa ne pijem ih ja, pio ih je moj rahmetli muž.“
„Pa što će vam? Bacite ih!“

„Ih, da znaš kako su bile skupe!“

„Poklonite ih nekome, odnesite u bolnicu – nekome će trebati! Vi ih možete greškom uzeti... Ionako ne vidite ništa!!!“, bila sam van sebe....

 

A ona - blijeda, kao da u njoj nema kapi krvi. Nije mogla normalno disati, pa je izgledala kao velika napuhana raža na suhom. Kleknula sam, zadigla joj suknju, ona je rekla:“Uh, tebe, L.!“ Noge su joj bile otečene, bijele, spužvaste i tvrde.

Insistirala sam da ode ljekaru, ovaj put nisam bila blaga, čak sam skočila i pozvala Hitnu pomoć, jer, ona, zaboga ne želi nigdje iz kuće u 22h!

„Nigdje ja neću izać iz kuće ovih 7 dana, makar umrla odmah!“, bila je uporna.

Podnijela sam raport dežurnom ljekaru, objasnila sam šta sam uradila i koliko kojih lijekova sam joj ja sama dala – a ljekar je potvrdio da sam uradila odličnu stvar i da ona odmah ujutro mora otići svom doktoru na pregled.

 

Sin je palio cigaretu za cigaretom, isisavajući iz svake nikotin kao sredstvo za umirenje, savijajući u ruci povratnu avionsku kartu, blijed, ljut radi njene tvrdoglavosti... „Čuješ li šta ti L. govori? Čuješ li???“, skoro da je zaplakao.
Pitao ju je šta će biti s njom kad on ode, a ona ostane sama? Biće dobro, kaže ona. A ja je gledam i čitam joj iz očiju najveću laž ikad. Nije mi ništa, uporna je. Samo je umorna, kaže. Pitam je kad je posljednji put išla ginekologu – ona me gleda kao da sam joj udarila šamar. Tako nešto ja je pitam i to – pred sinom!? Kaže ona da nema s tim problema, da je to kod nje sve pod kontrolom. Jeste da su joj ono jednom našli „nešto“ bezazleno, ali ona je stara žena, gdje bi ona s tim sada imala problema....?


Pošla sam kući, sluđena od osjećaja tuđe tvrdoglavosti i vlastite nemoći da promijenim nešto u tome, a ona me je ispratila sa:“Hvala ti.“

 

Već četvrti dan leži u mrtvačnici bolnice Koševo. Rasporena i ponovo ušivena. Tačno znam šta su joj mrtvoj morali uraditi. Već četiri dana njeno mrtvo tijelo čeka da ga preuzme neki član porodice i spusti u zemlju. Ne mogu da vjerujem da me nije poslušala. Ne znam kako će on sebi oprostiti što je nije odveo ljekaru. Sin, kojem je istekao pasoš. Koji sada vrišti na drugom kraju svijeta i čeka da administracija odradi svoje, kako bi on mogao doći da ovaj put čuje kako je je rak sa materice u njoj sve pojeo, crijeva, pluća i jetru, pa da ovaj put spusti nju u zemlju.

Kao što je spustio oca prije 3 mjeseca.

Hoće li neki ljudi ikada naučiti....?

 

07.02.2011.

Sunce, hvala ti! („Male stvari“, Elemental)

 

HOROSKOP

 

Posao:

Krajnje je vrijeme da se suočite sa istinom, a ta glasi da se trebate uzdati u sebe i u svoje kljusebe. Niste više za posla koji radite, jer vas troši radno vrijeme koje se sastoji od mnogo odgovornosti, sitnih podvala, mikrogrešaka (koje naravno uvijek uoči neko drugi), komunikacije na devastiranom engleskom jeziku (zahvaljujući neengleskom koji koriste drugi subjekti oko vas) i činjenici da bi negdje drugo, s nekim drugim ljudima uradila duplo više za upola manje vremena.

Veliki planovi nisu za vas. Zgrabite posao za uši, vlastitim rukama! Na vama je da se utaborite u fantastičnom mikrosvijetu sa šatorčićima i malim, ali sigurnim, sitnim zadovoljstvima. Fiksirajte se za vlastitu fiksaciju o fiksiranom privatnom i fiksnom biznisu. Poteze koje biste trebali napraviti u tom smjeru činite polako, bez velike žurbe, mikroskopski sitno i analitično isplanirano. Iskoristite trenutno radno mjesto kao izvor sigurnog prihoda, te ga iscijedite do posljednjeg dana.

 

Zdravlje:

Fascinantno. Prštite od energije. Odavno se niste osjećali ovako snažno i zadovoljno. Bacite sve tablete koje ste jesenas dobili od svog liječnika. Zamijenite ih dužim spavanjem i ljudima sa pozitivnom energijom. Suplementi nisu za vas. Jedite što više mrkve i brokula. Navalite na med i matičnu mliječ. Ni hormonske pilule nisu za vas. Navalite na što više seksa i svježeg zraka. Energiju ne trošite na ispunjavanje tuđih želja (niste zlatna ribica), nego samo na vlastite (i želje svoga roda i poroda – a i to ako zasluže). Možete ugraditi mikročepove u uši (koji se vremenom sami resorbuju), kao preventivu za loše vibracije ili ružne priče iz vaše neposredne blizine.

 

Prijatelji:

Zadržite ove sa kojima ste isfiltrirali svaki segment svoga života. Talog ispričanih priča bacite u kantu za korpu, ili iskopajte rupu pa: umjesto da istresete „U cara Trojana kozje uši“ istresite talog ispričanih priča, zatrpajte rupu i krenite s Jovom nanovom.

Ovo malo prijatelja što vam je ostalo čuvajte ko što patuljak čuva ključ od mraka u svom malom džepu. Nemojte im kupovati poklone – napravite im poklone. Ovo su ljudi koji to zaslužuju, jer cijene trud.

 

Auto:

Za vas je neki automatik, nešto praktično i jednostavno: kreni-stani, kreni-stani, parkiraj. Drive. Stop. Parking. Recimo, Juke (klikni, klikni). I to – crveni. Dobro, može i bijeli. Idealno vrijeme za kupovinu: maj 2011.

 

Mobitel:

Da prvo, umjesto aparata – promijenite broj? I, dobro, dozvolite mužu da vam pokloni HTC Desire. Prestanite biti staromodni i pokušajte upotrebljavati taj tačskrin, možda i taj nečemu služi.

 
 

Ljubav:

Samo tako nastavite. Ljubav je nešto što vi rado dijelite. Nastavite ljubiti i dijeliti.

 

Seks:

Konačno je vrijeme da razdvojite ljubav i seks. Samo naprijed! Učite na tuđim greškama.

 

Vremenska prognoza:

Od danas će za vas vrijeme biti lijepo. Prelijepo. Vječito proljeće.

 

Savjet:

Najbolji način štednje je netrošenje novca. A onda taj nepotrošeni novac skršite na putovanje. Na francuski jug. Među francuske seljake i vinograde.

 

Socijalni život:

Što više istog, ali sa što manje alkohola. Kada pijete crno vino, previše razvežete jezik, pa se ujutro kajete što nikome niste dali da dođe do riječi... Eventualno, poneka tekila. Ali i to u granicama normalnog. 2-3, 4 eventualno. Dobro, eto – 5. Tekila osobađa.

Dakle, savjetujem što više druženja sa nasmijanim ljudima, putovanja, šetnji, planinarenja, plivanja.
Smijeha, kupovine, subotnjih ručkova sa prijateljicama, povremeno obiđite familiju i prijatelje po bolnicama, idite na mezare – obiđite i tamo koga imate obići. I to je jedan vid druženja. Izbjegavajte ljude koji pričaju šuplje priče, recite im:“Uh, ššššto meee nššššto nogeee boleee....“ i otiđite.

 

Sretni dani:

25.02, 05.03. i 14-15.03.

 

Hobi:

Slikati što više, letjeti, plesati i baviti se kupoprodajom nekretnina.

 

 

 

Pisma
<< 02/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728