Pisma

ZAŠAO NEKI MOMAK U ŠUMU STRIBOROVU, A NIJE ZNAO DA JE ONO ŠUMA ZAČARANA I DA SE U NJOJ SVAKOJAKA ČUDA ZBIVAJU... MORALA JE PAK TA ŠUMA OSTATI ZAČARANA, DOKLEGOD U NJU NE STUPI ONAJ KOJEMU JE MILIJA NJEGOVA NEVOLJA, NEGO SVA SREĆA OVOGA SVIJETA...

16.12.2010.

Jedan od običnih dana

 

DRUGA PRILIKA

 

Jutros nemam migrenu i predivno sam mirna. Glava kao balon, lagana lebdi oko moga tijela, u njoj lete slova, riječi, slike koje nikako ne mogu da potrpam u neke ilustrirane priče ili reportaže. I ne osjećam da mi je žao radi toga.

Riječi su ustupile mjesto pokretima i potezima kistom. Moram priznat, nije ni to lako. Provjeravam šta je teže – ispraviti pogrešno izgovoreno ili popravit pogrešan potez kistom? Sve se ipak svodi na isto – prikrivam greške novim slojevima boja ili riječi, svejedno mi je. I uvijek, i ispočetka, svaki put, iznova ista pomisao:“Vidiš, nisam trebala tako...“

Ne vjerujem ljudima koji tvrde, kad bi im se ponovo ponudila mladost, da bi u svom životu sve uradili isto, donijeli iste odluke i prošli isti „životni put“.

Druga prilika. To se valjda tako zove. I ne možeš se baciti u par decenija unatrag i ugaziti u to vrijeme kao u dobro razvaljene papuče. Zato ljudi lažu. Jer znaju da ne mogu ispraviti ništa. Pa se tješe. Pa „planiraju“ budućnost.

 

Ja bih dosta toga uradila drugačije. Ne bih baš sve mijenjala (i dalje bih neke divne situacije i odluke čuvala zauvijek i ponovo i ponovo i ponovo ih proživljavala), ali imalo bi se tu posla....

 

Prvo što bih promijenila: ne bih nikad bila Dubravkova cura u šestom razredu osnovne škole. Mislim, ne bih se uopšte zaljubila u Dubravka. Zaludio me, a onda otišao sa izviđačima u Zeleniku, na ljetovanje, i tamo se zaljubio u M.

25 godina poslije, dok smo oboje visili sa šanka, pričao mi da je to bilo za očekivati, jer je čuo da me je to ljeto B. pitao da se „skontamo“.

25 godina poslije ja sam po prvi put imala priliku da mu kažem da je to laž. Baš se ismijah. A sad u tome ne nalazim ama baš ništa smiješno.

A, kad sam ja bila šesti razred, heeeeej....!

 

 

 

07.12.2010.

Nuspojava

 

 

ŽENA S EHOTONOM KOJI BACA NA CRVENO

 

Ušla sam 
neoprezno
ne pazeći
na taj 
zvuk
naglootvarajućih vrata
firmskog WC-a
i zatekla je
tamo
nezaključanu
s gumenim rukavicama
kako pere 
šolju.

Rekoh:"Oh!"
Reče:"Ah!"
Rekoh:"Izvini
nisam znala...
Jer,
da sam znala
da si tu
tako sama
došla bih ranije..."

Ona, smije se, kao,
a znam
da joj je – neprijatno.

U želji da joj 
uništim
taj osjećaj nelagode

ponudih joj:

“Uđimo skupa, tu, u kadu.”

(inešvjerovat - nehtjede)

Polako
u svom ljubičastom odijelu
čistačice
izašla je iz firmskog WC-a
zatvorivši vrata za sobom,

a ja sam je čula
kako kaže:

"Zaključaj se"

i ja se zaključah.

Zagledah se

u mirisnu tečnost
koju mi je ostavila
u wc-šolji…

Tako nastade ova

Poema o Lilly.

 

 

 

 

Pisma
<< 12/2010 >>
nedponutosricetpetsub
01020304
05060708091011
12131415161718
19202122232425
262728293031