Pisma

ZAŠAO NEKI MOMAK U ŠUMU STRIBOROVU, A NIJE ZNAO DA JE ONO ŠUMA ZAČARANA I DA SE U NJOJ SVAKOJAKA ČUDA ZBIVAJU... MORALA JE PAK TA ŠUMA OSTATI ZAČARANA, DOKLEGOD U NJU NE STUPI ONAJ KOJEMU JE MILIJA NJEGOVA NEVOLJA, NEGO SVA SREĆA OVOGA SVIJETA...

22.06.2010.

Radni nalog, broj _ _ _ _ _ _ _ _

 

Bolja

 

Sve je tako normalno.

U istom ritmu svaki dan. Volim to. Bez velikih događaja. Bez mnogo odstupanja od svakodnevice na koju sam navikla. Samo mi je vrtoglavica potpuno neplanirana. Vertigo, da, znam bio je neki film, tako se zvao.... Stari neki, s nekim crno-bijelim glumicama. Vertigo, pjesma U2. Znam da ima, ali se uopšte ne sjećam ritma ni zvuka. (Kao da je to važno!) „Vertigo“ - tako lijep naziv za vrtoglavicu. Proći će. Mislim da znam od čega mi je.

Riješit ću i to.

Ustajem, umivam se, češljam, oblačim (još sinoć sam pripremila to što ću danas obući), izlazim. Dobro je, jer sve već unaprijed znam. Zvuk svakih vrata koje ću danas otvoriti, oblik šteke u dlanu, broj stepenica (osam u dva reda, kad izlazim i 14 u dva reda kada tamo stignem). Mogla bih žmireći krenuti bilo gdje. Toliko sam sigurna u sebe i svoj osjećaj vladanja prostorom.
Držim stvari pod kontrolom, planiram šta ću raditi danas, kad i s kim, koliko ću toga završiti, sama ili ne.... Znam šta ću jesti, kad ću piti kafu, koga ću voljeti danas. Koga ću prezirati danas. Koga ću ljubiti, koga podsjetiti da postojim. Kome ću se diviti, koga ocjenjivati... Odlučila sam da danas budem dobre volje. Smijat ću se. Ništa me neće usporiti.
Znam i to kako će me voljeti večeras, s koliko strasti, sa koliko želje i tačno znam da li ću ga voljeti na isti način. Već zamišljam. Uživam u tome što sam s njim sigurna.

 

Tako je dobro sve unaprijed znati i sebe pokušati skloniti od nepredviđenog. Ušuškana u svoj nijansirani svijet, obložen jastucima, za svaki slučaj, da ublaži udarac kad padnem. Oduvijek sam to željela.

 

 

Gora

 

Ova normalnost me umara. Želim se pomaknuti, pokrenuti, potrčati. I ovaj dan će biti isti, dosadan, ubitačan. Treba mi nešto šarenije, punije. I ova vrtoglavica, nasmijava me. Smiješan je osjećaj kad se nagnem naprijed pa pokušam da se ispravim! Nemam ravnotežu! Zabavlja me.

Popit ću vitamin C, popiti sok, konačno doručkovati i bit će sve ok. Kiša je, baš je dobro da pada, pročišćava... I'm singing in the rain.

Odličan fol. Da mi je još imati kišobran od kojih mi noge nisu mokre, kišobran koji ne prokišnjava.


Sjuriću se niz stepenice, nema vrata da me spriječe, osjećam da će biti otvorena, a ja ću da skrenem na drugu stranu – ne idem onim utabanim putem!

Ah, ta lakoća nerazmišljanja i prepuštenosti impulsima! Ne odgovoram ni za koga, nisam kompetentna, ne želim da znam i ne preuzimam odgovornost!
Želim nepredviđeno, brzo, kao udari groma i poneke munje, sijevanje kroz prsa, muku u stomaku! Volim svoju vrtoglavicu, obožavam je i prija mi. Volim sebe ovakvu; idem pravcem koji nije poznat i sigurno je pun iznenađenja! Ne želim putokaze, bankine i lijepo iscrtane linije... Ne volim nikoga, a sve ih obožavam.

 

Tako je dobro ne znati ništa unaprijed i prepustiti se nepredviđenom. Probuđena u nekom potpuno novom i nepoznatom svijetu, bez vazdušastih obloga i ublaživanja udaraca. I pad je let. Oduvijek sam to željela.

 

 

 

 

Pisma
<< 06/2010 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
27282930