Pisma

ZAŠAO NEKI MOMAK U ŠUMU STRIBOROVU, A NIJE ZNAO DA JE ONO ŠUMA ZAČARANA I DA SE U NJOJ SVAKOJAKA ČUDA ZBIVAJU... MORALA JE PAK TA ŠUMA OSTATI ZAČARANA, DOKLEGOD U NJU NE STUPI ONAJ KOJEMU JE MILIJA NJEGOVA NEVOLJA, NEGO SVA SREĆA OVOGA SVIJETA...

19.05.2010.

Dok čekaš akšam sa melekom

 

 

SIMBIOZA

 

 

Monolog, taj je trajao predugo.

 

Toliko dugo da je primijetila kako mu raste brada dok priča. Nije više ni slušala šta govori, riječi su izgubile značenje, naglasak je izlapio i jedino što je čula bilo je to monotono brujanje u glavi, njegov glas, ko zvuk skupog usisivača, ista priča – zaplet - kraj, ona uvijek sve unaprijed zna, i kad će on zastati i kada će uzeti dah za dalje.

 

Njemu nije bilo svejedno, ali plan je već postojao i znao ga je napamet, svaki djelić ispričao joj je još davno, ovo sad je bila samo formalnost, podsjetiti sebe da sve ima smisao, pa i kada nema uzbuđenja.

 

Ona je poput istrenirane kokoške vješto iskrivila glavu, pratila je kako mu se jedna dlaka samoubica odvaja od lijepe glave, negdje sa onog mekog dijela uz sljepoočnicu, pada pod uglom od 90 stepeni na uho, strši na njemu kao kakva avet, a onda ona puhnu i dlaka odleti negdje iza njegovog vrata, pa pade na kragnu košulje ispeglane za svadbe i Bajrame.

 

On na sekund zažmiri, njen dah je završio njegovu priču, pa rukom protrlja ono žuljanje ispod kapka, reče joj „nemoj“ i pomisli kako je sve lakše kada nemaš izbora. Ona: „Prodaću sve ovo, opet ću počet pušit i otići negdje gdje vrijeme kraće traje.“

Znaju se napamet. Ali nikad dovoljno dobro da se ne iznenade svaki put kad ugledaju jedno drugo.

 

Pisma
<< 05/2010 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031