Pisma

ZAŠAO NEKI MOMAK U ŠUMU STRIBOROVU, A NIJE ZNAO DA JE ONO ŠUMA ZAČARANA I DA SE U NJOJ SVAKOJAKA ČUDA ZBIVAJU... MORALA JE PAK TA ŠUMA OSTATI ZAČARANA, DOKLEGOD U NJU NE STUPI ONAJ KOJEMU JE MILIJA NJEGOVA NEVOLJA, NEGO SVA SREĆA OVOGA SVIJETA...

27.05.2010.

Svarožić vs. Bjesomar

 

LET U NOVI SVET

 

Mojca je imala potrebu da povremeno prokliže kroz razgovor koji su vodili SestroDraga i JesiL'MiSeNaručkio  i da prospe nešto, ne bi li bila približno duhovita i zanimljiva kao njih dvoje. Nekad bi akumulirala  dovoljno snage i samokontrole, pa bi se postavila u ulogu nezainteresovanog posmatrača i tada bi ispred sebe vidjela zamalo pa savršen par.

 

SestroDraga, ženski dio zamalo pa savršenog para, ignorisala ja Mojcu dok ova nešto priča, pomažući joj ustvari da u tim trenucima Mojcina glupost ostane neprimijećena.

JesiL'MiSeNaručkio je trpio, jer je bilo ravno nesreći javno priznati da joj se smije samo da joj ne propadne fol. (A i znali su se praaavooo dugo, duboko i dosadno.) Njegov moto je bio u fazonu: “I ona je nečije dijete.“

 

Mojca je sve više i više postajala isfrustrirana, pa je odlučila krenuti na kurs joge. Tamo je dubila na glavi, vezala noge u čvorove i cvjetove, ležala smotana ko zmija zvečarka (tu se baš pronašla!), pretvarala vlastite kosti u šuplje gumene cijevi. Tražeći ravnotežu u samoj sebi, nije našla ništa.

 

...

 

I tako, to je trajalo, sve do jedne noći kad je Mojca otišla na pranayama vježbe kontrole disanja. Tamo je upoznala svog gurua. Guru joj je ugurao informacije o tajnama joge. „Sav ti je fol u unutrašnjem balansu, ravnoteži.“ („Ravnoteža, ravnoteža, ravnoteža....“, mantrala je Mojca.)

Okupirao je njenu pažnju tako da je ostala i poslije plaćenog termina. Guru joj je objasnio sve o hatha, karma, bhakti, jnana, pa i raja jogi. Posebno se zadržao na čakrama.
Kasnije je ona pokušala slijediti upute gurua i konačno pronaći ravnotežu. Ostala je do 1 ili 2 ujutro (ne mogu se sjetit kol'ko je tačno sati bilo) i lebdila. „Eh, sad ćete SestroDraga i JesiL'MiSeNaručkio vidjeti kako Mojca zna da kulira!“, ponavljala je u sebi.

Došlo je vrijeme da ide kući, a već se radovala narednom terminu i guruu.
Ponavljala je spiritualne instrukcije i slijedila energizirajuće disanje, a onda ju je negdje oko Stupa pokupio caddy (VW Caddy Furgon, 1,4 benzinac, 2001. godište) . Letjela je u visinu, a caddy se zanjihao, zaljuljao, ali – sreća, uspostavio je ravnotežu i ostao na sva četiri točka.

(Mojca? Kažu da su je kasnije vidjeli u Jeleču na ringišpilu. Al' haj' ti znaj je l' to istina...)

  

 

19.05.2010.

Dok čekaš akšam sa melekom

 

 

SIMBIOZA

 

 

Monolog, taj je trajao predugo.

 

Toliko dugo da je primijetila kako mu raste brada dok priča. Nije više ni slušala šta govori, riječi su izgubile značenje, naglasak je izlapio i jedino što je čula bilo je to monotono brujanje u glavi, njegov glas, ko zvuk skupog usisivača, ista priča – zaplet - kraj, ona uvijek sve unaprijed zna, i kad će on zastati i kada će uzeti dah za dalje.

 

Njemu nije bilo svejedno, ali plan je već postojao i znao ga je napamet, svaki djelić ispričao joj je još davno, ovo sad je bila samo formalnost, podsjetiti sebe da sve ima smisao, pa i kada nema uzbuđenja.

 

Ona je poput istrenirane kokoške vješto iskrivila glavu, pratila je kako mu se jedna dlaka samoubica odvaja od lijepe glave, negdje sa onog mekog dijela uz sljepoočnicu, pada pod uglom od 90 stepeni na uho, strši na njemu kao kakva avet, a onda ona puhnu i dlaka odleti negdje iza njegovog vrata, pa pade na kragnu košulje ispeglane za svadbe i Bajrame.

 

On na sekund zažmiri, njen dah je završio njegovu priču, pa rukom protrlja ono žuljanje ispod kapka, reče joj „nemoj“ i pomisli kako je sve lakše kada nemaš izbora. Ona: „Prodaću sve ovo, opet ću počet pušit i otići negdje gdje vrijeme kraće traje.“

Znaju se napamet. Ali nikad dovoljno dobro da se ne iznenade svaki put kad ugledaju jedno drugo.

 

13.05.2010.

Satira

 

ZLOKOTLOKRP

 

Male ptice lete, lete – nepozvane same slete

Na moje rame

Tik uz uho

Nit ih pitam

Nit ih gledam

One same

Meni,  tiho

Otpjevaju priču

I ja ostanem

Skamenjena

Povrijeđena

 

 

05.05.2010.

The End, konačno



USPAVANKA IV

 

 

Berani je čula smijeh ispred sobe, pa onako nespremna na radost, naglo se okrenula ka vratima. Haljina je zasvirala u potpunom neskladu, proizvodeći visoke tonove, a Kesapian i Indah se pogledaše razgoračenim očima i staviše jedno drugom dlanove na usta. Njihov pokušaj da se utišaju i prestanu kikotati, natjerao ih je na smijeh koji više nisu mogli kontrolisati. Berani nije mogla vjerovati da čuje tako glasnu tuđu radost. Od toga je osjetila oštar bol koji joj se zabio u utrobu.

„Ko se to usuđuje radovati u mojoj blizini, ismijavati mi tugu na koju se još nisam navikla?“

 

Naglo je otvorila vrata. Sunce se odbilo o glatku površinu smaragda u njenim očima, pa se zrak te jake svjetlosti razbio po cijelom stepeništu. Kesapian i Indah zanijemiše. Ispred njih stajalo je utjelovljenje nestvarne ljepote. Smaragdi o kojima su čuli toliko toga, nisu blistali ispred njih. Oni su vidjeli svu dubinu i beskraj dva krvavocrvena rubina iz očnih duplji te čudesne djevojke.

Berani je disala kratko i duboko, a svila haljine na njenim prsima pomjerala se ritmično gore-dolje, pa kroz zube upita:“Ko si?“
Osjetila je da se nalazi ispred nekoga ko je iznenađen, nekoga ko nije imao namjeru povrijediti je... Kesapian je tihim glasom pošla objasniti, ali Berani je prekide riječima: „Koliko vas je? Osjetim da nisi sama. Dvoje...? Stranci ste? Hajde...“

Polako, rukom, pokazala im je mjesto gdje mogu sjesti. Kesapian i Indah su nijemo pratili svaki njen pokret, ni sami do kraja svjesni da se nalaze u odajama čije prozore su do maločas mogli gledati samo izvana i iz daljine. Nakon nekoliko šutljivih minuta, u kojima je Berani osluškivala svaki svoj osjećaj o iznenadnim gostima, Indah je počeo razgledati sobu. Kesapian je još uvijek bila pod dojmom dva crvena rubina, pomalo preplašena i gnjevna na samu sebe. Za razliku od nje, Indah je bio potpuno miran, spreman na sva teška pitanja.


Kada te žena doživljava kao heroja i beskrajno hrabrog muškarca, imaš li potrebu razuvjeravati je u tom?“, upita ga Berani.

„Naravno da ne. Jedino imam potrebu spriječiti trenutak u kojem bih otkrio svoje slabosti.“, odgovori Indah. Divio se postepenoj promjeni boje na mjestu njenih očnih duplji. Kasapian je primijetila isto, pa se onako uzbuđena okrenu prema Indahu, pa opet ka Berani – ni sama ne vjerujući kakva se promjena dešava pred njom. Crvenu je uskoro zamijenila zelena boja u Beraninim očima.

„Opusti se. Nema razloga da se osjećaš tako sputanom ovdje. Ovdje možeš biti to što jesi, obilježena.“ Berani se još i nasmiješi Kesapian, pa doda:

“Dugo si već tužna radi svog gubitka. Znam da su brojne noći koje si probdjela, gledajući u nebo, tražeći utjehu i objašnjenje. Pokušaj se sjetiti koliko je takvih noći bilo? Zatim izbroj zvijezde koje si poklonila jutru, samo da bi svanulo.“

 

Kasapian nije mogla progovoriti niti riječ.


Indah je gledao u južni zid sobe, onaj okrenut prema najvećem gradskom trgu i pitao se zašto je obložen tolikim staklenim pločama s unutrašnje strane. A zatim je na toj istoj staklenoj površini ugledao otiske prstiju, koji su godinama ostavljani tu, slagani jedan uz drugi, praveći veličanstvenu sliku svijeta koju Berani nikada nije mogla zaista vidjeti. Bio je siguran da su to otisci starog Besara.

„To jutro, kad je umro, ušla sam u njegov šator, pokrivena samo tankom tkaninom. Nisam željela da me čuje, pa sam haljine koje su stvorene samo zato da moji roditelji mogu čuti svako moje kretanje ostavila u kovčegu. Ne zamjeram im, mojim roditeljima, što se brinu i žele znati gdje sam.“, izgovorila kroz nježni osmijeh.

„Stajala sam uz njegovu postelju kada je izdahnuo. Spustila sam dlanove na njegovo lice. Opipala svaku udubinu, mekoću obraza, oči, dugu bradu, špicast i iskrivljen nos, jedno uho veće od drugog i tanke usne smrznute u osmijeh. I sad mogu, u svakom trenutku, rukom opisati taj profil.“

 

„Pođi s nama“, odvažno joj predloži Indah. „Pođi, imamo ti šta pokazati.“

“Ostajem ovdje. Uzalud je ići bilo gdje da bih se opet jednom ovdje vratila.“, nasmijala se. „Moje svako jutro je, u mojim mislima i sa mojom maštom, drugačije od prethodnog. Dodajem mu i oduzimam, produžavam ga ili skraćujem, pravim ga baš onakvim kakvo meni u tom času treba. A to je zato što ja nikada nisam vidjela izlazak sunca, pa niti ne znam šta propuštam.“
 

(nema više)

 

I još samo mali rječnik indonezijskog jezika:

Kehidupan = život

Besar = veliki

Berani = dobra

Jauh = daleki

Kesepian = usamljena

Indah = lijepi

  

Pisma
<< 05/2010 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031