Pisma

ZAŠAO NEKI MOMAK U ŠUMU STRIBOROVU, A NIJE ZNAO DA JE ONO ŠUMA ZAČARANA I DA SE U NJOJ SVAKOJAKA ČUDA ZBIVAJU... MORALA JE PAK TA ŠUMA OSTATI ZAČARANA, DOKLEGOD U NJU NE STUPI ONAJ KOJEMU JE MILIJA NJEGOVA NEVOLJA, NEGO SVA SREĆA OVOGA SVIJETA...

27.04.2010.

Umjesto "Laku noć"

   

    

USPAVANKA II


Dešavalo se, da pričajući o ljudskoj naravi, medicini, plimi i oseki, spoje dan i noć ili da  Besar čitavu jednu vječnost provede čitajući poeziju Abu Nuvasa, uvjeren da je jutro tek počelo. Donosili su im hranu na velikim drvenim poslužavnicima, sa nemalim brojem ćasa i tanjira iz kojih su se širili mirisi začina iz egzotičnih šuma i najljepši ukusi pečenih cvjetova dinje, mesa ili datula u umacima od oraha, meda ili nektara raznih cvjetova.

Na svakom poslužavniku intarzijom je bila utisnuta slika prirode – žar ptica sa sedefastim krilima ili proljetno cvijeće u raznim nijansama ćilibara. Do najsitnijih detalja bile su ukrašeni poslužavnici u tikovini, sa motivima dalekih gradova i konjanika sa barjacima, dok ratuju daleko od svoje zemlje.

Berani je vrhovima prstiju dodirivala površinu tikovine, pokušavajući zamisliti dugački i kitnjasti rep ptice ili veličinu cvijeta i latica od žada. Besar joj je riječima dočaravao stare gradove u kojima je nekada živio, a čije su slike krasile poslužavnike. Berani se smijala kada bi joj opisivao običaj kupanja malenih starica u rijekama - radi sporijeg toka vode ili je tiho jecala kada je čula priču o žrtvovanju ženske djece.

Pitala je zašto konjanik u intarziji nosi svoj barjak tako visoko, na tuđoj zemlji? Besar joj je tiho pričao o ljudskoj gluposti i potrebi slabića da bude vladar tuđeg života.

Nerijetko ju je gledao dok spava, moleći se da nakon njegovog odlaska sa ovog svijeta u onaj svijet u pijesku, mlada Berani bude spremna za Misao, tu jedinu neuhvatljivu i čarobnu avanturu. Pitao se koliko puta će biti povrijeđena i kada će nakon toga biti jača, a kada će poželjeti zaplakati ili se povući u tišinu.

Godine su prolazile. Besar je postajao sve slabiji i nerijetko je ostajao u svom šatoru. Svitale su zore u kojima je osluškivao kada će po njega doći smrt, pokušavajući biti spreman za nju. Vladarica Života, tako ju je zvao, bila mu je dužna obećati samo jedno: olakšati Berani njegov odlazak poklanjajući joj nekog novog prijatelja.

Berani je gubila strpljenje. Željela je da je odvedu u Besarov šator, da traži objašnjenje zašto joj više ne dolazi? Poveli su je niz drvene stepenice poredane u nekoliko naizmjenično spiralnih slapova, polako, dok je svakim njenim pokretom haljina koju je nosila stvarala zavodljivu i neobičnu melodiju. Berani je oslušnula šum svile i nastavila pokretima ponavljati određene tonove.
Ulazeći u Besarov šator, osjetila je miris starosti, tako intenzivan i njoj potpuno stran. Ušla je, stvarajući muziku svojim pokretima; bez ičije pomoći našla put do njegove postelje, spustila usne na njegov dlan...  

Najsjajniji smaragdi njenih očiju postali su modro kamenje, tamno i bez sjaja.


„Zašto si ostario? Zašto me napuštaš?“
„Umiremo polako, još istog dana kad se rodimo.“
„Koliko će da me boli?“
Kada je patnja duga, tuga će ti doći kao utjeha.

 

(nastaviće se, a možda i neće)

 

 

 




Pisma
<< 04/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930