Pisma

ZAŠAO NEKI MOMAK U ŠUMU STRIBOROVU, A NIJE ZNAO DA JE ONO ŠUMA ZAČARANA I DA SE U NJOJ SVAKOJAKA ČUDA ZBIVAJU... MORALA JE PAK TA ŠUMA OSTATI ZAČARANA, DOKLEGOD U NJU NE STUPI ONAJ KOJEMU JE MILIJA NJEGOVA NEVOLJA, NEGO SVA SREĆA OVOGA SVIJETA...

30.04.2010.

Nastavak na nastavak :)

 

 

USPAVANKA III

 

 

Dvadeset i sedmi dan žalovanja za Besarom, u grad je stigao karavan iz dalekog Jauha, malog grada na granici zemlje. U karavanu su bili oni kojima je dosadilo čekati da do njih dođe neka vesela trupa sa artistima, pa su odlučili krenuti na put i utaboriti se na prvom mjestu koje im se učini zabavnim.

Putovali su toliko dugo da je nekim ženama kosa narasla pa su ih mogle plesti i vezati jednu za drugu, kako se ne bi izgubile kad vjetar u pustinji podigne pijesak visoko u zrak. Muškarci su uspijevali napraviti najčudnije sprave za brojanje koraka, a da pri tome nisu primjećivali kako su im se u turbanima ugnijezdile male ptice.

U karavanu je bila Kesepian, mlada udovica koja je pošla što dalje iz Jauha u nadi da će tako pobjeći uspomenama, kao da uspomene ne žive u tijelu i kao da ih ne nosiš sa sobom. Uz nju je išao Indah, mladić o čijoj su se hrabrosti odavno pričale duge i fascinantne priče. Uveseljavao je Kesepian svojim imitacijama raznih životinja, žena iz karavana, pa čak i nje same. Povjeravao joj je svoje želje i maštanja, a Kesepian je lako shvatila da mladić žudi za znanjem i velikom ljubavi. (Jednom joj je, a da nije ni primijetila, iz bujne kose izvadio škorpiju i zubima joj otkinuo otrovni zadak.)

 
Stigavši u Kehidupan kod glavnog gradskog trga podigli su svoje šatore. Grad im se učinio dovoljno lijep da nisu poželjeli nastaviti put dalje. Barem dok se dobro ne odmore. Uskoro su im počeli prilaziti ljudi, donositi im voće, meso žrtvovanih životinja, kaše od pšenice, vodu. Navečer su na trg pristigli i svi stariji stanovnici Kehidupana, a putnici iz karavana su se izmiješali s njima i do kasno u noć plesali i pjevali.

Kesepian je primijetila veliku kuću u kojoj je živjela Berani. Ispričali su joj istinu o djevojci koja živi tamo, predana tugovanju i ponavljanju najfinijih melodija koje su stvarale njene haljine. Priču o Berani, njenim kamenim očima i Basaru čuo je i Indah.

Sljedeći dan znatiželja ih je odvela do prozora sobe u kojoj je Berani već od ranog jutra šapatom ponavljala dijelove Besarove priče o nepredvidivosti ljudskih djela:

 „Baš kad pomisliš da si se svojim izborom približio nekome, shvatiš da te je isti uvukao u samog sebe.“


Prolaz do gore bio je slobodan, na stepenicama nije bilo nikoga, pa su se polako popeli, smijući se kao sita djeca.


(nastaviće se)

 

 


 

27.04.2010.

Umjesto "Laku noć"

   

    

USPAVANKA II


Dešavalo se, da pričajući o ljudskoj naravi, medicini, plimi i oseki, spoje dan i noć ili da  Besar čitavu jednu vječnost provede čitajući poeziju Abu Nuvasa, uvjeren da je jutro tek počelo. Donosili su im hranu na velikim drvenim poslužavnicima, sa nemalim brojem ćasa i tanjira iz kojih su se širili mirisi začina iz egzotičnih šuma i najljepši ukusi pečenih cvjetova dinje, mesa ili datula u umacima od oraha, meda ili nektara raznih cvjetova.

Na svakom poslužavniku intarzijom je bila utisnuta slika prirode – žar ptica sa sedefastim krilima ili proljetno cvijeće u raznim nijansama ćilibara. Do najsitnijih detalja bile su ukrašeni poslužavnici u tikovini, sa motivima dalekih gradova i konjanika sa barjacima, dok ratuju daleko od svoje zemlje.

Berani je vrhovima prstiju dodirivala površinu tikovine, pokušavajući zamisliti dugački i kitnjasti rep ptice ili veličinu cvijeta i latica od žada. Besar joj je riječima dočaravao stare gradove u kojima je nekada živio, a čije su slike krasile poslužavnike. Berani se smijala kada bi joj opisivao običaj kupanja malenih starica u rijekama - radi sporijeg toka vode ili je tiho jecala kada je čula priču o žrtvovanju ženske djece.

Pitala je zašto konjanik u intarziji nosi svoj barjak tako visoko, na tuđoj zemlji? Besar joj je tiho pričao o ljudskoj gluposti i potrebi slabića da bude vladar tuđeg života.

Nerijetko ju je gledao dok spava, moleći se da nakon njegovog odlaska sa ovog svijeta u onaj svijet u pijesku, mlada Berani bude spremna za Misao, tu jedinu neuhvatljivu i čarobnu avanturu. Pitao se koliko puta će biti povrijeđena i kada će nakon toga biti jača, a kada će poželjeti zaplakati ili se povući u tišinu.

Godine su prolazile. Besar je postajao sve slabiji i nerijetko je ostajao u svom šatoru. Svitale su zore u kojima je osluškivao kada će po njega doći smrt, pokušavajući biti spreman za nju. Vladarica Života, tako ju je zvao, bila mu je dužna obećati samo jedno: olakšati Berani njegov odlazak poklanjajući joj nekog novog prijatelja.

Berani je gubila strpljenje. Željela je da je odvedu u Besarov šator, da traži objašnjenje zašto joj više ne dolazi? Poveli su je niz drvene stepenice poredane u nekoliko naizmjenično spiralnih slapova, polako, dok je svakim njenim pokretom haljina koju je nosila stvarala zavodljivu i neobičnu melodiju. Berani je oslušnula šum svile i nastavila pokretima ponavljati određene tonove.
Ulazeći u Besarov šator, osjetila je miris starosti, tako intenzivan i njoj potpuno stran. Ušla je, stvarajući muziku svojim pokretima; bez ičije pomoći našla put do njegove postelje, spustila usne na njegov dlan...  

Najsjajniji smaragdi njenih očiju postali su modro kamenje, tamno i bez sjaja.


„Zašto si ostario? Zašto me napuštaš?“
„Umiremo polako, još istog dana kad se rodimo.“
„Koliko će da me boli?“
Kada je patnja duga, tuga će ti doći kao utjeha.

 

(nastaviće se, a možda i neće)

 

 

 




26.04.2010.

Kad je mrkli mrak

 

USPAVANKA

 

Kuće su bile ukrašene fasadama sa filigranskom izradom u kamenu, svaka drugačija i druge boje. Grad je bio prelijep, sa širokim ulicama i mnogo trgova u zelenilu. Ime koje su dali gradu, Kehidupan (život), opisivalo je radost koju je svaki putnik osjećao kad bi se iz nekog razloga tu našao.

Trgovi su imali parkove sa velikim fontanama gdje se voda prelijevala iz jednog u drugi pa u treći bazenčić, u kojima su se ljeti kupale i ptice i djeca i zaljubljeni parovi, a znalo se desiti da je i poneka djevojka (pod budnim okom majke) u ledenoj i okrijepljujućoj vodi pokvasila noge.... U Kehidupanu živjelo je mnogo ljudi i svi su bili zadovoljni, zdravi i beskrajno zaljubljeni u svoje jednostavne živote.

Porodica o kojoj se najviše pričalo u tom čistom gradu bila je poznata po porijeklu i bogatstvu, ali u to vrijeme njihova tuga bilo je ono o čemu su ljudi rijetko ili najtiše zborili.

Onaj dan kada im se rodila dugo željena kćer, zavladala je tišina. Najljepše dijete Kehidupana koje su ikada mogli vidjeti došlo je na svijet sa dva prava smaragda umjesto očiju. Sve gradske vračare i mudraci pokušali su smaragde načiniti živim, ali osim tužnih pokušaja, ništa drugo nije moglo da se učini. Pozvali su i najcjenjenijeg, najpoznatijeg filozofa tog vremena - Besara iz Terpintara da im pokuša pomoći i dati objašnjenje zašto ih je snašla takva sudbina...

Putovao je sedmicama, a onog trena kad je ušao u Kehidupan, odlučio je podići svoj šator kraj jednog od gradskih parkova i ostati tu sve dok ne bude trebao krenuti na neki drugi put, dok ga opet neko ne pozove u pomoć.

Stigavši do kuće u kojoj su ga željno iščekivali, Besar nije mogao a da ne primijeti pognute glave sluškinja i djecu služinčad koja su se igrala u zaglušujućoj tišini. Poveli su ga do odaja u kojima je mati, instinktom lavice, čuvala svoje jedino dijete. Ušao je u pravo malo carstvo za djecu, ukrašeno najfinijim tkaninama i najmekšim dušecima, mirisno i sigurno. Ugledao je majku kako u naručju drži svoju Berani.

Dijete se tada pridiglo, oslušnulo ritam Besarovih bosih koraka, pružilo ruku ka njemu i nasmiješilo se najslađim krezubim osmijehom koji je ikad vidio. Drugom rukom mala Berani pokazala mu je put do mekanih jastuka u koje je sjeo i započeo:
„Ja sam Besar. Došao sam da vam pružim utjehu i mir. Ne tugujte. Samo me pažljivo slušajte....“

 

Tu se majčina pažnja, sa prelijepog djeteta, preselila na Besarove usne i riječi koje je izgovarao. Rekao joj je da dijete ima moć da osjeti i razumije misao i nakanu svakog čovjeka koji joj se nađe u blizini. Neka je odgajaju i uče, obrazuju i čuvaju kao najveće živo blago koje je Bog poslao na zemlju.

Nedugo zatim izgrađeno je posebno krilo kuće u kojima su bile odaje za Berani. Dijete je raslo, polako se otvarajući u cvijet fascinantne ljepote. Njena svaka izgovorena riječ bila je umotana u najmekši glas kojim je i opake ljude činila najranjivijim bićima.
Besar je, po majčinoj molbi, ostao da živi u Kehidupanu. Preselio je svoj šator do zidova Beraninih odaja i bio joj tako uvijek vrlo blizu.

Nekada su ostajali do zore zajedno – on joj je čitao knjige pisane rukom, koje je i sam naslijedio od mudraca od kojih je učio sve o astronomiji, filozofiji, ljudskoj sklonosti da vjeruju ili ne vjeruju u Boga, matematici ili čitajući erotsku poeziju protjeranih pjesnika....

(nastaviće se...)

 

19.04.2010.

Sweet dreams

 

SIN CITY

 

Sanjala sam kako se nalazim u nekom malom nepoznatom gradu, sivom i tijesnom. Pitala sam se šta ja tu radim, koga tražim, kako sam tu došla? Lutajući kroz neke prljave ulice, mokre od kiše koja je tek prestala padati, čula sam galamu. Isprepadane glasove ljudi, megafone i tupi odjek nogu u trku. Kroz sivilo je povremeno dopirala blještava svjetlost, a koja bi trajala tek neki djelić sekunde. Kao rotacijska svjetla ambulantnih kola.
Najednom sam sve to gledala sa nekog bezbojnog krova. Pred mojim očima bila je mapa grada, sa ulicama i ucrtanim zgradama. Ljudi su bili samo tačkice koje se brzo pomjeraju. Čak sam mogla vidjeti i sebe kako se krećem, tek mala tačka koja ne zna put pa se zavlači u ćorskokake ili istrčava nezaštićena na trgove.
I onda – opet sam bila s dvije noge na zemlji. Sad sam opet sve vidjela normalno, u ravnini očiju. I dalje je sve bilo sivo i zidovi kuća bili su stari. Hrapavi. Fasade su bile hladne i mrvile su se pod prstima. Lupala sam na svaka vrata koja su se našla ispred mene. Nisam mogla nigdje da se sakrijem. Znala sam da je opasnost sve bliže i prolazila sam kroz osjećaj panike od kojeg sam gubila razum i snagu.
Uhvatila sam neku šteku nekih vrata na nekoj kući. Vrata su se otvorila i ja sam ušla unutra. „Ima li koga? Hej?!“ Niko nije odgovarao i ja sam osjetila olakšanje. Sjela sam na neki kauč. I tek tada pogledala oko sebe: sve je bilo staro, imalo je težak miris. Pomislila sam da je ukleto mjesto, negdje gdje živi sāmo zlo. Lijevo su bila ulazna vrata, desno hodnik. Krenula sam desno. Našla sam vrata kupatila, do pola staklena. Upalila sam svjetlo. I dok sam pokušavala pronaći sebe u ogledalu, čula sam da se ulazna vrata otvaraju i da je neko ušao, teškim korakom.
Uplašila sam se. Osluškivala sam. Nešto je zlokobno zavladalo prostorom. Tražila sam mjesto da se sakrijem. Čučnula sam u neki ćošak, skupivši se u sebe samu. Smanjila sam se. Zažmirila sam, stavila ruke preko očiju. I počela sam vrištati ime jednog čovjeka, da dođe, da me spasi. Bila sam tako glasna da sam osjetila kako mi je grlo počelo krvariti.
Tad sam se probudila.

Otad je prošlo, evo, 7-8 sati, a ja sam još uvijek pod dojmom svega. Ne pričam puno. I nemam snage.



15.04.2010.

No screamin'

 

Dragi dnevniče,

 

Jutros samu sebe probudila smijanjem. Sanjala sam neku provalu, nešto. Bile smo, kao, ja i moja kolegica s posla u tom snu. Ona crvenokosa. Probudila sam se, sjela u krevet i nastavila se smijati, sa onim obaveznim: „E, ovo moram zapamtiti.“. Smijanjem sam probudila i svoga čovjeka, pa se i on pridružio mom smijanju uz riječi:“E, jest' mi drago kad se smiješ!“
Dakle, dan je počeo smijehom.


A tom danu prethodila je noć. Noć duge šetnje. Jaaakooo duuuugeee šetnje. Skočila sam na prijedlog svoga čovjeka; trebalo mi je da malo „ispušem“ i „pročistim mozak“. Prešli smo put od Jezera, niz Alipašinu, preko mosta na Skenderiji, Vilsonovim do Elektroprivrede, pa drugom stranom istog šetališta opet do Skenderije. E, tu sam zakočila.
Boljele su me noge, ali sam super disala. Nisam se umorila i to mi je bio odličan dokaz da je moj „prestanak konzumiranja duhana“ urodio plodom.  Ne pamtim kad sam posljednji put stigla s njim toliko pričati. Ili, kad je on toliko pričao sa mnom.

Pričali smo o djeci. O imenima za djecu, podijeljenim u kategoriju „Koje bi ti“ i „Koje bih ja“. A onda sam mu objasnila da mu neću više rađat djecu. Ionako sam ljubomorna na odnos koji ima s ovim jednim. Pa smo (opet!) došli do zaključka da ćemo nas dvoje, najvjerovatnije, ipak imati samo još – psa. Ši tzua. I da će bit ošišan, bez kikica i mašnica. A da bismo imali psa, moramo promijeniti adresu stanovanja. A onda smo pričali „A gdje bi ti“ i „A gdje bih ja“. Pa sam ja pjevala. Prvo sam malo mumljala melodiju, pa tamo gdje znam tekst samo bih zavrištala taj dio. Pa su nas ljudi gledali. Tačnije, mene su gledali jer sam ja i plesala usput. Pa smo pričali o gradu. O ljudima. I zaključili da se rat, definitvno, mora završiti. I to na onaj način. Ali, tako da krenem(o) s obračunima iznutra. Ništa vanjski neprijatelj. Nema to.


Na Skenderiji smo sjeli u taxi. Taxista je skinuo oznaku „TAXI“ sa auta, čim smo u-sjeli. (Tema sljedećeg posta mogla bi bit „Taxisti u još jednoj borbi protiv Zakona“.) Bio je to neki stari Audi 80. Taxista također navija za „Željezničar“. Moj čovjek i taxista su odmah počeli pričati o „Želji“, i kao, mene provocirati. A ja sam bila toliko „pročišćena“ šetnjom da se nisam čak ni oglasila na spomen FK „Sarajevo“.

A toj noći i šetnji prethodio je dan. Ali, o tome neću.  

13.04.2010.

Vidi, ona strana ulice je sunčana!

The heart is a bloom
Shoots up through the stony ground
There's no room
No space to rent in this town

You're out of luck
And the reason that you had to care
The traffic is stuck
And you're not moving anywhere

You thought you'd found a friend
To take you out of this place
Someone you could lend a hand
In return for grace

It's a beautiful day
Sky falls, you feel like
It's a beautiful day
Don't let it get away

You're on the road
But you've got no destination
You're in the mud
In the maze of her imagination

You love this town
Even if that doesn't ring true
You've been all over
And it's been all over you

It's a beautiful day
Don't let it get away
It's a beautiful day

Touch me
Take me to that other place
Teach me
I know I'm not a hopeless case

See the world in green and blue
See China right in front of you
See the canyons broken by cloud
See the tuna fleets clearing the sea out
See the Bedouin fires at night
See the oil fields at first light
And see the bird with a leaf in her mouth
After the flood all the colors came out

It was a beautiful day
Don't let it get away
Beautiful day

Touch me
Take me to that other place
Reach me
I know I'm not a hopeless case

What you don't have you don't need it now
What you don't know you can feel it somehow
What you don't have you don't need it now
Don't need it now
Was a beautiful day

12.04.2010.

Odlomak iz zbirke "Priče za nepričanje"

 

 

 

SREĆA JE U JEDNOSTAVNOSTI

 

 

Ležala je okrenuta leđima, na desnom boku, potpuno gola. Primakao se uz nju, lijevom rukom ljubomorno je držao preko grudi, a desnu je provukao ispod njenog struka, spustio dlan nisko na stomak. Čekao je da zaspi. „Odvedi me na Kubu“, prošaputala je. Čuo je kako je počela duboko disati i uronio u njenu kosu. Želio je da vodi ljubav s njom.

Spavati s njom samo jednom nije bilo moguće. Sve više od toga predstavljalo je ljubav.

 

 

08.04.2010.

... kako Adil zna sebi ugodit, tako bi svako trebao znat....



POSPANOST + USPORENOST


Osvanuo je sunčan i lijep dan. (Kažu kiša će.)
Svi ljudi oko mene su lijepi i nasmijani. (Neki su namršteni i šutljivi.)

Sinoć sam bila apsolutno smirena kad je Bayern složio drugi gol. (#$$%#%$&/!*?=&%!#)
Ja sam puna energije. (Doručkovala sam prije nego sam popila kafu i sad me ne boli stomak.)
Ja sam puna energije. (Razmišljam o odlasku na odmor.)
Ja sam puna energije. (Zašto postoje neizlječive bolesti?)
Ja sam puna energije. (Tako bih voljela promijeniti posao.)
Ja sam puna energije. (Ova zima je baš bila duga.)
Ja sam puna energije. (Zašto još niko nije pokušao klonirati subotu?)
Ja sam puna energije. (Danas mi se ništa ne radi.)
Ja sam puna energije. (Spava mi se.)
Ja sam puna energije. (Jede mi se čokolada.)
Ja sam puna energije. (Djeca su najbolji antidepresivi.)

Ja sam puna energije. (Dobila sam 3 knjige. Radujem se Sajmu koji dolazi.)
Ja sam puna energije. (Moram kupiti nove cipele.)
Ja sam puna energije. (Cipele: jedne „za posao“ i jedne "ravne".)
Ja sam puna energije. (... i jedne crne sandale, i to neke praaavooo dobre....)
Ja sam puna energije. (... i neke dobre tene...)
Ja sam puna energije. (... i tašnu moram kupiti. Tačnije, dvije.)
Ja sam puna energije. (Vidjela sam odličnu radnju u kojoj prodaju tašne.)
Ja sam puna energije. (Pitam se, jesu li baš, baš skupe?)
Ja sam puna energije. (Pa, dobro, uštedila sam neke pare.... mogla bih se počastiti tašnom.)
Ja sam puna energije. (Ovog mjeseca će mi doći obavijest da platim ono osiguranje...)
Ja sam puna energije. (.... znači, tašna mora pričekati.)
Ja sam puna energije. (Dobila sam predivan buket: bijele ruže, orhideje i nešto ljubičasto.)
Ja sam puna energije. (Upijam D-vitamin na balkonu kancelarije.)

Ja sam puna energije. (Pravo mi se sviđa ideja o gradnji kućice u cvijeću.)
Pukoh od ovolike energije.
 (BUM!)

(.....ovo mantranje, zaista, djeluje.)

06.04.2010.

Posljednji jesenji dan u ranom proljeću

 

ZADATAK

 

 

Napisati. Objasniti osjećanja. Ustvari, ne objasniti, secirati ih. Ne, odstraniti osjećanja, ipak.

Uslovičiti sjećanja. Izbaciti subjektivno. Izbaciti sebe van balona iluzija. Lebdjeti. Ubaciti humor. Dodati boje. Ne razmišljati o refleksijama na – mozak, dušu ili sutrašnji dan. Misli spakovati u foldere. Folderima dati naslove, imena, "sejvase". Prestati tajno analizirati sebe unutar sebe.

Praviti se da nisam čula ništa uvredljivo.

Biti odmjerena. Smješkati se. Diviti se ljudima iz kojih teče radost.

Nastaviti naprijed. Učestvovati u karnevalu.

Pisma
<< 04/2010 >>
nedponutosricetpetsub
010203
04050607080910
11121314151617
18192021222324
252627282930