Pisma

ZAŠAO NEKI MOMAK U ŠUMU STRIBOROVU, A NIJE ZNAO DA JE ONO ŠUMA ZAČARANA I DA SE U NJOJ SVAKOJAKA ČUDA ZBIVAJU... MORALA JE PAK TA ŠUMA OSTATI ZAČARANA, DOKLEGOD U NJU NE STUPI ONAJ KOJEMU JE MILIJA NJEGOVA NEVOLJA, NEGO SVA SREĆA OVOGA SVIJETA...

08.02.2008.

Nama treba "Sivi dom", multiplicirani

"DIJETE? ĐE DIJETE - VID'  MU BRADE!"

Mislila sam da sam izgubila na "oštrini", da me ništa više ne može navesti da sjednem za tastaturu i tipkam post, da me ništa ne može inspirisati ili isprovocirati, pa da svoje vrijeme opet posvetim blogu... Ali Denisova smrt jest.

Prije četiri mjeseca moje dijete je doživjelo strahovitu traumu. Ta trauma je bila još teže podnošljiva nama, jer smo se osjećali užasno nemoćnim, jadnim, sputanim.

Evo zašto: Vraćajući se iz škole, opkolili su ga vršnjaci (desetogodišnjaci!!!!), počeli su mu prijetiti, vući za jaknu, gurati. Nije želio s njima nikakav fizički obračun (moje dijete JEDNOSTAVNO NE ZNA za nasilje), što ih je još više "upalilo", pa su počeli da mu "je*u majku" i "nabijaju na qurac" (desetogodišnji, ponavljam!). Moje dijete ne zna psovati. Psovka i povišen ton kod njega izazivaju šok, zbunjuju ga. Kad su mu se počeli unositi u lice, ohrabreni njegovom skamenjenošću, moj sin je zaplakao. Tek to ih je razbjesnilo (možda je bolje reći - dalo zamaha njihovoj inspiraciji?), pa su došli na konstruktivnu ideju - da ga ubace u kontejner za smeće. Djevojčica koja simpatiše jednog od tih budućih Juka-Zemunaca-Arkana-Gašija-Ćelavaca-itd-klonova predložila je da ga nakon što ga ubace u kontejer još i zapale... Šta mislite kako je tada bilo mom djetetu? Šta mislite kako je bilo meni koja sam luđački iščekivala njegov poziv kojim bi me obavijestio da se vratio iz škole (udaljene tek 5 minuta od stana), a prošlo je više od 40 minuta kako se ne javlja...? Kad sam mu konačno čula glas - to nije bio GLAS, to je bio plač kakav nikad prije čula nisam, strah pomiješan sa užasom i panikom... Sljedeći sati i dani u našim životima bili su apsolutno jedno od najgorih iskustava koja smo doživjeli. I preživjeli. Zahvaljujući roditeljskom ludilu koje me je obuzelo, nagonu da zaštitiš svoje potomstvo, uspjeli smo pronaći način da taj "slučaj riješimo". (I, samo da se zna, ti mali manijaci su odlični đaci, djeca koja idu na kojekakva takmičenja i imaju primjerno vladanje. Djeca? Po godinama jesu. I po čemu još?)

Imam divno dijete. Neću pisati o tome koliko je dobar u školi, na treninzima, kursevima. Takve djece ima, srećom, mnogo. Mene tjera na krik činjenica da je danas sve više monstruma u tim malim glavama. Užasava me poznanik koji svog sina uči vulgarnostima, pa ga tapše po ramenu i smije mu se kad ovaj u javnosti deklamuje "Nikad nisam pi*ke lizo, jer je pi*ka kraj guzice blizo".

Zamišljala sam šta bih ja učinila da sam se zatekla u tom tramvaju, da se pred mojim očima odvijao taj zločin? Taj dan je padala kiša, a ja imam veeelikiii kišobran s onim metalnim vrhom. Isto tako imam jako tešku torbu na ramenu. A i pogoleme čizme na nogama. Obzirom da sam se do sad našla nekoliko puta u rizičnim situacijama, u kojima sam fenomenalno uspješno reagovala, garantujem da bi se tu noć u stomaku jednog od trojice našla barem moja čizma, drugog bi po glavi opalila ona teška torba, a ko zna - možda bi onaj metalni vrh mog kišobrana završio u nosu one posljednje gnjide među njima... Zato, u potpunosti se slažem sa Suljom koji je davno u jednom (gorkom) vicu konstatovao:"Treba njih dok su još mali...."

I NE tušite me državom. Zna se gdje se djeca odgajaju. U kući.

 

 

Pisma
<< 02/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
242526272829