Pisma

ZAŠAO NEKI MOMAK U ŠUMU STRIBOROVU, A NIJE ZNAO DA JE ONO ŠUMA ZAČARANA I DA SE U NJOJ SVAKOJAKA ČUDA ZBIVAJU... MORALA JE PAK TA ŠUMA OSTATI ZAČARANA, DOKLEGOD U NJU NE STUPI ONAJ KOJEMU JE MILIJA NJEGOVA NEVOLJA, NEGO SVA SREĆA OVOGA SVIJETA...

09.02.2016.

Zimska uspavanost s primjesama lažnog proljeća



Imam barem stotinudevedesetšest ideja i želja. I svaka je divna.

Ne znam više ni koja mi je draža!

Kad se zamislim u realizaciji neke od njih, osjećam se dobro. Odjednom sam sebi bolja.


Dobijem potrebnu dozu dobrog osjećaja. I onda se tu sve i završi.


13.01.2016.

Bez krila



Teško je biti potpuno sama.

A vidjeti sve te ljude oko sebe.



...

14.11.2013.

Mujo kuje i kobilu i konja i konjanika


NESANICA (српски: „Несаница“ је песма из филма Ивкова слава; за млађе генерације је то „Insomnia„ ремек дело Јелене Карлеуше, Београд, 17.август 1978.) predstavlja bestežinsko stanje okruženo mrakom, koje nekim čudom nastaje u prostoriji pod nazivom „SPAVAĆA“ soba. Čovjek koji ima nesanicu (stručno: insomničar; najsigurnije je gledati ga poluzatvorenih očiju sa udaljenosti od 2 metra) ima proširene zjenice (lat. Pupilla), ustvari ništa ne vidi iako su mu oči ogromne. Osim očiju, u nesanici rastu i uši. Tada čovjek vrlo vješto razlikuje zvuk motora frižidera od režanja psa na ulici, bez obzira na kojem spratu (hrv. "kat“) živi.

Nesanica služi da se pronađe path (bos. put, staza) za rješenje svih problema koji se po dnevnom svjetlu malo teže definišu. Također, nesanica diže čovjeka iz kreveta, vodi ga kroz prostor koji u mraku može da uzrokuje nepodnošljivu bol u predjelu malog nožnog prsta. Hodajući kroz mrak, čovjek može da se sjeti  Zijaha Sokolovića („Zijah“ arapski: svjetlo; engl.: light) i načina kako on izgovara riječi „mraaaak“ i „mravi“.

Osim onog koji ne može da spava, u nesanici se javljaju stoglave aždaje (bos. Džeko dijamant, Vedator oko plavo, Husein kapetan Gradaščević, Zmajevi; српски: „Ала је леп овај свет“ Ј.Ј. Змај; turski: Dragon) koje vrište o svakom osjećaju krivice i podsjećaju zašto čovjek ima nemirnu savjest, te vrši sistematizaciju problema. Dok traje nesanica, do tad je čovjek tih, a lud.

Nesanica ima odličan vid. Ako bismo joj htjeli  dati oblik, ličila bi na sokola („Pjesma o sokolu“, Максим Горький, pravo ime: Алексей Максимович Пешков (Aleksej Maksimovič Pješkov), Nižnji Novogorod, 2.03.1868.- Moskva 18.06.1936.; Darko Rundek „Ruskaja“) i to onog koji ima dodatnu opremu – optiku za snajpersku pušku.

Dok je pod dejstvom nesanice, čovjek tačno (engl. „exactly, precisely“; српски „ακριβώς“) zna šta će uraditi čim se probudi u podne.

Opetovana nesanica (ona koja se ponavlja) proizvodi ovisnike o narkolepticima i alkoholu. Zabilježeni su slučajevi pronađenih cigli ispod kreveta kod insomničara-povratnika koji su primljeni na stručnu njegu, radi trajno oštećene intelektualne sposobnosti.

 

10.09.2012.

U ovom trenutku budućnost čine: jesen i zima

 

PISMA IZ NESVIJESTI 5


Draga Diane,



Nit sam pametnija, nit bogatija. Nisam ni posebno sretna, ne osjećam euforiju, a ne vidim ni neki značajniji napredak (ono kad se probudim). Znam samo da srce podnosi zlostavljanje mnogo duže nego što to mogu pamet i tijelo.


Najgore je kad ne znaš čega se plašiš, osim što si apsolutno siguran da na određene misli imaš davljeničku bol u grlu.  Racionaliziranje straha je savršena vještina.


02.08.2012.

Što više C-vitamina i sve će to bit kiselo!


PISMA IZ NESVIJESTI 4


Draga Diane,


Vraćala sam se od doktorice. Ona mi je rekla da mi kosa opada u pramenovima jer je i to posljedica stresa. Krenula sam kod frizerke da i ona pogleda i da mi kaže istinu kad je budem pitala:"A sad mi reci - kako to izgleda zaprave?". Na nogama sam imala baletanke koje su već dovoljno dugo kod mene da ih mogu nazivati "stare baletanke". Počele se me žuljati i ja sam se osjećala loše. Još od doktorice, boljelo me nešto u grudima, a onda su počele da me bole rane na nogama.
Prolazila sam pored prodavnice u kojoj se prodaju cipele. Pisalo je "sniženje". Ušla sam da baletankama dam vremena da se predomisle. I vidjela sam THE sandale. Probala ih i savršeno su mi pristajale. Još je važnije bilo to što me one nisu boljele. Samo su mi one u tom trenutku pružale utjehu. Ostale su mi na nogama, a ja sam ih platila. Krenula sam ka izlazu, a onda je u tom trenutku pocela padati kiša.


Ne. Moram ispočetka:

Počelo je padati more (grč. Θάλασσα). More se bacalo sa neba i poplavilo grad. U svakom smislu: i kao poplava i kao nešto sto može da oboji grad u plavo.

A onda sam u radnji u kojoj sam kupila sandale - kupila i kišobran. Izašla sam na ulicu i mogla sam gledati kako kao svetica gazim po vodi. Pogled mi je bio oboren, i ja sam mogla da vidim samo noge drugih svetaca kako se s njima mimoilazim. Samo što su moji koraci bili svečani, jer su moje nove sandale bile lijepe, nove i potpuno mokre.

 

01.07.2012.

Livin' On The Edge


PISMA IZ NESVIJESTI 3


Draga Diane,


ne mogu više! A znam da ono pravo još nije ni počelo.

Tebi je lako - šutiš, čak te i ne vidim; znam da su ti ušni kanali duboki ko podzemni tuneli, ne moraš ništa da mi kažeš, ja samo mogu zamisliti kako klimaš glavom ili praviš grimase. Ponekad te zamišljam kao autističnu bljedoliku kučku koja namjerno ne želi da mi kaže niti jednu jedinu riječ. Sjediš preko puta mene u svom dominirajućem položaju tijela, visoko na tronu, poput nekog fakin' sudije. I čekaš. Čekaš da ogulim još malo od ovog svog razuma i puštaš da mislim kako mi je od toga bolje.


Draga Diane,

dobro je dok te imam.

01.06.2012.

Utišane široke narodne mase... Ili je to - ili ja više ništa ne čujem.

 

PISMA IZ NESVIJESTI 2

 

Draga Diane,

 

Znaš li ti kako je to kada ti se zgurdumi? (Nemaš ti pojma šta znači „zgurdumiti“!) Kad je kraj sedmice, pa se miješa umor sa olakšanjem. Povremeno me spopadne krivica, bolje reći spopadne me žal,  što se moje vrijeme sabilo. U neku čudnu dimenziju; svoje vrijeme zamišljam kockastim. Tačno omeđene obaveze u prostoru, ograničene (ne)mogućnostima. Obaveze imaju dimenziju (vidiš, to nisam ranije primijetila!). Bilo bi divno da je moje vrijeme u nekom ogromnom balonu od sapunice. Pa da prsne, a ja se sva razletim u njemu.

Posmatram kako se ponašaju ljudi oko mene. I ne primijećujem nikakvo zadovoljstvo u njima. Mislim da je to prelazno, jer ja se već 6 mjeseci nisam nasmijala od srca. Nije to sad neka velika tragedija, ne dešava se nikom ništa loše, nego je svaka obaveza postala teret. Izvlače se neke skrivene snage iznutra, rezervno pogonsko gorivo, a sve da bi se funkcionisalo onoliko koliko moraš. A to šta ostane tebi bude tako malo i škrto i nedovoljno za sve one svjetove koje si namislio okrenuti naglavačke (ne tebi Diane, ovdje mislim na sebe, ne budi bukvalni shvaćać napisanog. Čuj – shvaćać.).

 

Evo, recimo, ja. Za šest mjeseci sam razvila mračni dio svoje ličnosti. Ja pojma nisam imala da mogu biti ovako dosadna.

 

 

16.05.2012.

Računi i ostale trice ...

 

PISMA IZ NESVIJESTI 1


Sinoć sam znala šta trebam ovdje napisati. Sad pojma nemam. Isprepadale me vještice u snu. Vukle me za noge, njih nekoliko. Vuku, vuku, a ja se ne dam. Kao govori meni neki glas da ću ih otjerat ako počnem da krkljam. I tu ja počnem krkljat kako niko nikad krljklj'o nije. Ne znam odoše li zle žene, samo znam da sam se probudila smijući se sebi samoj.

Nego, znaš šta kažu, kažu ne mogu pravdat račun sa parkinga ako nije fiskalni. Da, sasvim je logično da mi tamo kod tržnice onaj parkirdžija na onom gornjem parkingu koji izgleda kao da si parkirao na plažu dođe do auta sa fiskalnom kasom u naramku. Pun grad raje što hoda sa fiskalnim kasama u rukama, a-ha.

Da samo znaš koliko imam posla, taĆno mi dođe da ne radim ništa.

 

19.03.2012.

Sadašnjost

 

LIFE IN FUTUR I

 

Toliko žurim da na sve stignem, da mi se čini kako sam se jutros probudila u budućnosti.

23.09.2011.

Glad


KRAJ


Trenutak u kojem sam mu prestala vjerovati bio je jednako jeziv kao buđenje u mrtvačnici. Ili u zakovanom sanduku, nakon vlastite sahrane.



04.05.2011.

Obična p.

 

KAKO JE UMRLA ŽENA SA HILJADU IMENA

 

Trava je bila pokrivena slojevima suhog lišća i mrtvih buba koje su umirale od dosade, smijeha, zapetljaja crijeva i lijenosti. „Tu niko nikad nije živio. Samo životario.“, rekao je čovjek koji je Gubinskima bio komšija od 1862. godine.

 

U zid plastične kuće bio je zakucan sedmougaoni ekser. Glava eksera napravljena je od jednog komadića ogledala i samo ljudi brzi poput slobodnog pada mogli su palcem utisnuti takav ekser u zid, a da mu ne oštete ili razbiju glavu.

 

Na ekseru su visile okačene muške hlače i u narandžinu koru umotan par sedmoprstih rukavica.

 

Iz poderanog džepa rastegnutih i mrtvih hlača virio je patuljak koji je još uvijek u svom malom stomaku vario davno progutani ključ za sreću. Ogledao se u glavi eksera, kada ju je (pored svog odraza) u sjajnoj površini SiO2 vidio glatku i hladnu, potpuno drugačiju od one kakva je zaista bila. Nakrivio je glavu, te pokretima tijela i prstiju opisao joj je da je on taj, koji iz svake rupe za prst u rukavicama, izvlači po jedan dan u sedmici.

 

Ispod lijeve dojke nosila je zlatnom iglom zakačen broš sa poklopcem. Unutra je krila oko koje je godinama nježno pravila od svoje ljubavi.

Umjesto da Viktoru Gubinskom pokloni čudesno oko, iščupala je broš, uz bol i krvarenje ispod dojke, progutala ga i rekla:

„Valjda će se rastvoriti.“

 

 

 

05.04.2011.

Obična pri..



Viktor Gubinski je u ratu bio dva puta smrtno ranjen. Da bi ga poštedjeli čestog otvaranja trbuha, ušili su mu rajsferšlus umjesto da ga zašiju hirurškim koncem. Tako je mogao, svaki put, najopuštenije dozvoliti doktorima da povire u njegovu unutrašnjost, uzmu što im treba, vrate što ne treba, te mu tako uskrate bol svježe rane.

 

Rat se završio i Viktor Gubinski se vratio kući. Izgubio je kosu, trideset i devet kilograma i četiri obraza stida. Sa čela mu se obrisalo oko nacrtano savršeno preciznom majčinom rukom, prestao je plakati, a u jednom „očnom“ pupku mu se stvorio skunkač od sitnih dlačica potkape.

 

Belinda Opuzenska je čekala da Viktor zaspi, kao što je čekala i da se živ vrati iz rata koji nije bio nigdje i u kojemu nije pobijedio niko. Tada bi njegovu utrobu, umjesto šlica na pidžami,  polako otvarala i u nju sakrivala svakakve šarene sitnice koje bi našla tokom dana.

 

Otac Viktora Gubinskog primijetio je da je trbuh njegovog sina sve veći i veći. Nakon 62 dana i 5 i pol sati upetljanosti u crveni konac, Mirko Gubinski odlučio se polako oslobađati končaste sputanosti. Želio je tim istim crvenim koncem, kao pravi ruski student medicine,  ušiti ranu na sinovom trbuhu.

 

Vjera, majka i supruga, polako je na naslon stolice od kamena namotavala crvene kančele beskrajno dugog konca, koje je udicom bez vrha izvlačila iz čudesno zamršenih čvorova. Kada se tijelo Mirka Gubinskog otkrilo ispod slojeva namotanog tkanja, umjesto ruku imao je krila, a na krilima iscrtane slike iz svog života.    


   

28.03.2011.

Obična prič.



Otac Viktora Gubinskog diplomirao je na Первый МГМУ им. И. М. Сеченова. Bio je ljekar koji za 40 godina bavljenja medicinom nikada nije nikoga izliječio. Ljudi su bili zdravi i ulazili su samo da im doktor rastumači snove. U ladici stola čuvao je bocu vina i 4 kalema čvrstog crvenog konca.

 

Otac Viktora Gubinskog zvao se Mirko Gubinski. Kažu da mu je najbolji prijatelj bio neki trgovački putnik koji je svakom rudaru iz obližnjeg rudnika uspio prodati po dva kompleta sabranih djela Edvarda Kardelja poznatog i kao Sperans,  Krištof  i Bevc („Razvoj slovenskega narodnega vprašanja”, “Put nove Jugoslavije”, “O osnovama društvenog i političkog uređenja”, “Problemi naše socijalističke izgradnje”)

 

Pohađajući kurs za tkalje, naučila je praviti omče od svinjske dlake. Napravila je 2.04 8.11 omčica koje je prodavala sa drvenim dugmadima uz obrazloženje: “Dugme mora kroz nešto da prođe!“


Dvadeset i sedam dana je neprekidno spavala. Dvadeset i osmi dan Viktorova majka Vjera došla je kod nje da joj kaže da se Viktorov otac upetljao u neobično dugačak crveni konac. U ruci je držala otvorenu bocu vina na kojoj je pisalo „Ne otvaraj dok ne ožedniš“. Napolju je padala riblja kiša.

 

U sedmom mjesecu trudnoće, Belindi Opuzenskoj se na trbuhu ocrtao lik djeteta koje nosi. Čula je kako govori:“Ja ovdje imam sve manje prostora.“ Od šoka je, svaki dan do porođaja, potkivala guščja jaja.

 



 

25.03.2011.

Obična priča




o Viktoru:

Viktor Gubinski umjesto očiju imao je dva pupka. Viktorova majka Vjera nacrtala mu je oko na čelu kako bi mogao plakati.


o Njoj:

Sa devet godina zavela je prvog muškarca. Poklonio joj je lutku i glasan smijeh od kojeg su joj spale dokoljenice.

 

Sa četrnaest godina se po prvi put nesretno zaljubila i izvršila svoje prvo samoubistvo. Sa osamnaest je bila mrtva već nekoliko puta. Sa dvadesetdvije je znala da se neće udat za onog kojeg voli.

 

Svaki dan mijenjala je ime. Niko nije znao koje ime je dobila po rođenju, jer nikog nije ni bilo tu kada se rodila. Osim rode.

 

U džepu je čuvala mumificiranog miša kojim je plašila zločaste djevojčice iz razreda. Sve dok nije došao Viktor Gubinski iz IX-13 i poklonio joj porodicu paukova u tegli.

 

Prvog dana proljeća doživjela je orgazam od kojeg je izgubila moć govora, a već drugog dana proljeća je prestala i da se smije.


o Belindi Opuzenskoj:

Belinda Opuzenska rodila se u trenutku dok je njena majka skidala suhu smokvu sa tanke konoplje, halapljivo je gutajući. Ne zna se ko joj je bio otac. Kada je začeta Belinda Opuzenska, vladala je velika glad.

 

Još kao dijete, Belinda Opuzenska je najviše voljela sebe. Jela je mladi puter sa kupusovog lista i smišljala plan kako se dobro udati.


o njima:

A onda je, pijući rakiju, objasnila Belindi Opuzenskoj da su sve njene lutke izvršile atentat na Viktora Gubinskog. Koji je on preživio zahvaljujući četi olovnih vojnika.

Fatalni susret Viktora Gubinskog i Belinde Opuzenske prokomentirala je riječima:“Nije nam suđeno Viktore. Belinda je ženica za tebe.“


Viktor Gubinski nikada nije mogao vidjeti njenu ljepotu, a ni smio osjetiti njenu ljubav. Da Viktor Gubinski nije bio kukavica, ona bi mu rodila sina za kojeg nikada
nije saznao da ga je napravio.


Belinda Opuzenska je poklonila Viktoru Gubinskom tamne naočale u obliku dva časovnika, jer je dobivala vrtoglavicu gledajući u dva pupka umjesto u dva oka.

 

Kada je Viktor Gubinski otišao u rat da sam pobijedi neprijatelja, komandir čete je rekao:“Ko nam je poslao ovu budalu?“


23.03.2011.

U iščekivanju šarenila

 

DIZZINESS

 

Izvuklo me juče na ulicu. Izašla sam radi jednog razloga, a onda produžila hodati bez razloga. Kupila sam tri knjige, devet boja, samoljepljivu tapetu, trakicu sa šljokicama. Dvije svijeće i buketić visibaba. Do ciljne pozicije babe su sve više počele visiti i ja sam ih sahranila u kantu za smeće. Izvela sam glavu u šetnju i glava se nije nimalo ugodno osjećala. Ja je želim ko svezan balon za vrat, a ona je, za inat meni, kamen. Imam sada dva kamena u/na sebi – glavu i srce. U svom životu nisam bila dosadnija.

 

U posljednje vrijeme, legnemo u krevet više nas – i svaka od „nas“ sam ja. Dok se jedna vrti i smišlja strategiju „kako najbolje osmisliti posao?“, druga se tješi „ujutro će sve bit bolje i ne paniči sad“; tu se protegne ona ja koja misli da su posao i smišljena strategija u onome što se radi samo „način za preživljavanje“, pa smiruje prethodne dvije mislima „sve će to bit Roger“.

 

Tu sam i  ja koja bi se okrenula za 180 stepeni i postavila tabane (ovim prethodno spomenutim) uz glave i razmišljala o proljeću, novom vedrom jutru, odmoru na moru i dobrom raspoloženju. O druženju, lijepim ljudima, pametnim i zabavnim ženama i endemičnoj pojavi kao što je gentleman. Prosto je zastrašujuće kako je malo dobrih muškaraca na planeti! Ista ta bi da piše, ali joj ne ide. Ubijena inspiracija, zbunjena misao.

 

Ima jedna ja koja sjedi na rubu kreveta, u potpunom mraku i tišini, katatonična i iritantna. Opsjednuta tuđim mislima, problemima i nagonom da pruži pomoć. Ta ja vegetira, stari i upoređuje. Sve ostale ja ju gledaju i shvaćaju da je ta ja definitvno zaslužila da ju se izgura iz kreveta, eliminiše i oslobodi mjesto za onu ja koja bi bacila prekrivač sa ostalih ja i oživjela mrak, zapjevala, hvatajući jastuke i plešući s njima u rukama sve dok se perje ne razleti. Onda dođe mama-ja i smiruje strasti, jer već odavno ja tu ne ležim samo da bih se odmorila i naspavala radi sebe nego i radi funkcionalnosti i roditeljske upotrebljivosti. Tzv. ja-operativac, logistika. A od toga ne pravim mit. Valjda je zato ta ja zadnja spomenuta i uvijek dođe na kraju, da uspava sve ja-ove koje upravo pobrojah. Krovna ja.

 

Ujutro se budim i treba mi neko vrijeme da shvatim koja od tih ja se uvukla jutros u moje tijelo. Shvaćam da nije važno, sve dok postoji ova ja koja ih sve gleda s visine i drži pod kontrolom.

 

17.02.2011.

Je l' ovo proljeće, šta je ovo?

 

SIDI DI SI NI ZA DI SI NISI

  

I onda se u Perici nešto prelomilo. (Meni je vrlo smišna ova rečenica; e, a morala sam je zapisat'!)

  

 

 

 

 

15.02.2011.

Inhibitor ponovnog preuzimanja serotonina


ALONE

 

Svašta se mota po glavi biću koje neplanirano ostane samo sa sobom. Ovo ja pričam o sebi. Razmišljam o ljudima s kojima sam svakodnevno (bila) u kontaktu, o prijateljstvima, o ženama, ženskim kompleksima, muškarcima, muškim nedosanjanim snovima, djeci – tim malim slatkim isisivačima energije, komšijama, mačkama, ljubomori, kolegama, slučajnim prolaznicima, usputnim poznanstvima, bivšim ljubavima, sebi... Razmišljanje o sebi neviđena je zamka.

Ne znam da li trebaš biti lud, natprosječno inteligentan ili potpuni flegman da bi izvukao definiciju vlastitog karaktera, onako, kvalitetno, bez uljepšavanja ili degradirajuće i potpune negativne kritike. Vrlo lako se upada u zamku pretjerane analitičnosti, prisjećanja, sjećanja i ostalih –ećanja (osj-ećanja?). Na kraju krajeva, nije lako iscijediti sebe iz svih gore pomenutih pojmova i korelacije sa istim. I iz tog „iscjetka“ dobiti formu, boju i sliku.

Iscrpljuje. Iskreno, do zla boga iscrpljuje. Naročito dio koji se odnosi na „spremanje ljudi/predmeta na svoje mjesto“. Ne znaš, u momentu, šta bi uradio s nekim ili nečim...? Bacit? Uništit? Zaboravit? Do sada sam već nekoliko puta uništavala ono šta sam stvarala, bilo da su uspomene, dnevnici, fotografije, ili sam se trudila da zaboravim ljude. I svaki put mi je uspijevalo. Čak se samoj sebi divim kad pomislim koliko sam ljudi izbrisala zauvijek, kad već nisam mogla da ih prekrijem korektorom. Tačnije, da im pomognem da se pokušaju popraviti. Nije moja uloga na ovom svijetu da to radim. Ne smije niko sebi dati toliko za pravo – da se trudi nekoga ublažiti.... Ali, samo ja znam koliko je bola trebalo proći dok se takva odluka donese. Ili jesi – ili nisi. Nema sredine.


Onog trenutka kada sam osjetila da propadam negdje u neko crnilo, da će me progutati užasavajuća hladnoća i  da gubim snagu, vapila sam da me povuku za ruku, gore. To niko nije prepoznao. Okupirani sobom, svojim problemima i vlastitim životima. Mislila sam kako sam, valjda, zaslužila da me neko zgrabi i sačuva? Meni se desilo suprotno. Ko u onom vicu, kada se tip davi u živom blatu pa mu neko priđe i stane na glavu da ga potpuno „umoči“, onako, jednostavno, bez prljanja cipela – do kraja, galantno.

Tada je, sigurna sam da je to bilo to, nastupio napad panike. Trajalo je sat, sat i pol. Osjećaj bespomoćnosti i vrtoglavice. Tijelo je postajalo sve manje, sićušnije, a hodnici i strop su rasli u nemogućim pravcima i dimenzijama. Stanje je užasno, tj. samom sebi želiš nanijeti fizičku bol, samo da nelagoda bola preuzme dominaciju nad osjećajem bezizlaznosti. Valjda tako i počinje ludilo?

Ali, vrijedilo je preživjeti i to.

 

Dani su prolazili nakon toga. Nastupio je tajac. Nema nikoga. Da nazove. Da „pomogne“. Da sjedi, eto, i samo neka šuti. Neka sjedi i nek znam da postoji. Samo mi je to trebalo. Osjećaj da me primijete da postojim i da im je stalo do mog bića.... Taj osjećaj je izostao. „Slika“ o spoznaji da ne ostavljaš tragove na ljudima mogla bi se opisati kao lansiranje rakete i otpadanje onih suvišnih dijelova i leda sa nje. Tako su sa mene pootpadali svi viškovi. A ja se ipak nadam da nisam raketa, i da neću sagoriti negdje usput.

Nažalost, onaj koji je uvijek tu za mene, nije bio fizički prisutan. Nije mogao biti tu. Jer je bio bolestan i otišao da se liječi. Sreća, nema bolest od koje se umire, pa mogu računat na njegovu podršku kad se vrati. Ali, do tada – i ovo će stanje proći. I znam da mu nikada neću pričati o ovome, da ću pokušat evo sada sve zaboraviti. Nije se desilo. I nije se desilo meni. Ne, nikad.

 

To je to. Zaštititi druge od sebe. Obaveza. Commitment.

 

08.02.2011.

Umjesto plača


KRUG

 

Tu noć sam je molila da ode ljekaru. Zapisivala sam imena internista, ginekologa, oftalmologa i hirurga, neka bira kojeg će, samo neka se odluči, eto ja ću je odvesti ako želi, samo neka kaže kod kojega će - a ona je meni spustila u krilo kesu sa lijekovima. Nije to bila obična kesa, nego ona velika, puna raznih kutijica i velikih kutija sa količinama tableta dovoljnim za cijeli sprat bolnice... Svaka kutija bila je otvorena, očito je uzimala iz svake kako joj koja dođe pod ruku... Ispred mene su se kotrljali lijekovi koje ona uopšte ne treba da pije, lijekovi sa isteklim rokom trajanja, ljubičaste pilulice, dvobojne kapsule, retardi i fortovi, kapi za oči, nos, uši, razne masti i melemi... Počela sam bacati, ponovno pakirati, gužvati kutije i bacati tablete...

„Ali, zašto pijete OVE (pokazujem na male crvene ) tablete?“, skoro sam vrištala.

„Pa ne pijem ih ja, pio ih je moj rahmetli muž.“
„Pa što će vam? Bacite ih!“

„Ih, da znaš kako su bile skupe!“

„Poklonite ih nekome, odnesite u bolnicu – nekome će trebati! Vi ih možete greškom uzeti... Ionako ne vidite ništa!!!“, bila sam van sebe....

 

A ona - blijeda, kao da u njoj nema kapi krvi. Nije mogla normalno disati, pa je izgledala kao velika napuhana raža na suhom. Kleknula sam, zadigla joj suknju, ona je rekla:“Uh, tebe, L.!“ Noge su joj bile otečene, bijele, spužvaste i tvrde.

Insistirala sam da ode ljekaru, ovaj put nisam bila blaga, čak sam skočila i pozvala Hitnu pomoć, jer, ona, zaboga ne želi nigdje iz kuće u 22h!

„Nigdje ja neću izać iz kuće ovih 7 dana, makar umrla odmah!“, bila je uporna.

Podnijela sam raport dežurnom ljekaru, objasnila sam šta sam uradila i koliko kojih lijekova sam joj ja sama dala – a ljekar je potvrdio da sam uradila odličnu stvar i da ona odmah ujutro mora otići svom doktoru na pregled.

 

Sin je palio cigaretu za cigaretom, isisavajući iz svake nikotin kao sredstvo za umirenje, savijajući u ruci povratnu avionsku kartu, blijed, ljut radi njene tvrdoglavosti... „Čuješ li šta ti L. govori? Čuješ li???“, skoro da je zaplakao.
Pitao ju je šta će biti s njom kad on ode, a ona ostane sama? Biće dobro, kaže ona. A ja je gledam i čitam joj iz očiju najveću laž ikad. Nije mi ništa, uporna je. Samo je umorna, kaže. Pitam je kad je posljednji put išla ginekologu – ona me gleda kao da sam joj udarila šamar. Tako nešto ja je pitam i to – pred sinom!? Kaže ona da nema s tim problema, da je to kod nje sve pod kontrolom. Jeste da su joj ono jednom našli „nešto“ bezazleno, ali ona je stara žena, gdje bi ona s tim sada imala problema....?


Pošla sam kući, sluđena od osjećaja tuđe tvrdoglavosti i vlastite nemoći da promijenim nešto u tome, a ona me je ispratila sa:“Hvala ti.“

 

Već četvrti dan leži u mrtvačnici bolnice Koševo. Rasporena i ponovo ušivena. Tačno znam šta su joj mrtvoj morali uraditi. Već četiri dana njeno mrtvo tijelo čeka da ga preuzme neki član porodice i spusti u zemlju. Ne mogu da vjerujem da me nije poslušala. Ne znam kako će on sebi oprostiti što je nije odveo ljekaru. Sin, kojem je istekao pasoš. Koji sada vrišti na drugom kraju svijeta i čeka da administracija odradi svoje, kako bi on mogao doći da ovaj put čuje kako je je rak sa materice u njoj sve pojeo, crijeva, pluća i jetru, pa da ovaj put spusti nju u zemlju.

Kao što je spustio oca prije 3 mjeseca.

Hoće li neki ljudi ikada naučiti....?

 

07.02.2011.

Sunce, hvala ti! („Male stvari“, Elemental)

 

HOROSKOP

 

Posao:

Krajnje je vrijeme da se suočite sa istinom, a ta glasi da se trebate uzdati u sebe i u svoje kljusebe. Niste više za posla koji radite, jer vas troši radno vrijeme koje se sastoji od mnogo odgovornosti, sitnih podvala, mikrogrešaka (koje naravno uvijek uoči neko drugi), komunikacije na devastiranom engleskom jeziku (zahvaljujući neengleskom koji koriste drugi subjekti oko vas) i činjenici da bi negdje drugo, s nekim drugim ljudima uradila duplo više za upola manje vremena.

Veliki planovi nisu za vas. Zgrabite posao za uši, vlastitim rukama! Na vama je da se utaborite u fantastičnom mikrosvijetu sa šatorčićima i malim, ali sigurnim, sitnim zadovoljstvima. Fiksirajte se za vlastitu fiksaciju o fiksiranom privatnom i fiksnom biznisu. Poteze koje biste trebali napraviti u tom smjeru činite polako, bez velike žurbe, mikroskopski sitno i analitično isplanirano. Iskoristite trenutno radno mjesto kao izvor sigurnog prihoda, te ga iscijedite do posljednjeg dana.

 

Zdravlje:

Fascinantno. Prštite od energije. Odavno se niste osjećali ovako snažno i zadovoljno. Bacite sve tablete koje ste jesenas dobili od svog liječnika. Zamijenite ih dužim spavanjem i ljudima sa pozitivnom energijom. Suplementi nisu za vas. Jedite što više mrkve i brokula. Navalite na med i matičnu mliječ. Ni hormonske pilule nisu za vas. Navalite na što više seksa i svježeg zraka. Energiju ne trošite na ispunjavanje tuđih želja (niste zlatna ribica), nego samo na vlastite (i želje svoga roda i poroda – a i to ako zasluže). Možete ugraditi mikročepove u uši (koji se vremenom sami resorbuju), kao preventivu za loše vibracije ili ružne priče iz vaše neposredne blizine.

 

Prijatelji:

Zadržite ove sa kojima ste isfiltrirali svaki segment svoga života. Talog ispričanih priča bacite u kantu za korpu, ili iskopajte rupu pa: umjesto da istresete „U cara Trojana kozje uši“ istresite talog ispričanih priča, zatrpajte rupu i krenite s Jovom nanovom.

Ovo malo prijatelja što vam je ostalo čuvajte ko što patuljak čuva ključ od mraka u svom malom džepu. Nemojte im kupovati poklone – napravite im poklone. Ovo su ljudi koji to zaslužuju, jer cijene trud.

 

Auto:

Za vas je neki automatik, nešto praktično i jednostavno: kreni-stani, kreni-stani, parkiraj. Drive. Stop. Parking. Recimo, Juke (klikni, klikni). I to – crveni. Dobro, može i bijeli. Idealno vrijeme za kupovinu: maj 2011.

 

Mobitel:

Da prvo, umjesto aparata – promijenite broj? I, dobro, dozvolite mužu da vam pokloni HTC Desire. Prestanite biti staromodni i pokušajte upotrebljavati taj tačskrin, možda i taj nečemu služi.

 
 

Ljubav:

Samo tako nastavite. Ljubav je nešto što vi rado dijelite. Nastavite ljubiti i dijeliti.

 

Seks:

Konačno je vrijeme da razdvojite ljubav i seks. Samo naprijed! Učite na tuđim greškama.

 

Vremenska prognoza:

Od danas će za vas vrijeme biti lijepo. Prelijepo. Vječito proljeće.

 

Savjet:

Najbolji način štednje je netrošenje novca. A onda taj nepotrošeni novac skršite na putovanje. Na francuski jug. Među francuske seljake i vinograde.

 

Socijalni život:

Što više istog, ali sa što manje alkohola. Kada pijete crno vino, previše razvežete jezik, pa se ujutro kajete što nikome niste dali da dođe do riječi... Eventualno, poneka tekila. Ali i to u granicama normalnog. 2-3, 4 eventualno. Dobro, eto – 5. Tekila osobađa.

Dakle, savjetujem što više druženja sa nasmijanim ljudima, putovanja, šetnji, planinarenja, plivanja.
Smijeha, kupovine, subotnjih ručkova sa prijateljicama, povremeno obiđite familiju i prijatelje po bolnicama, idite na mezare – obiđite i tamo koga imate obići. I to je jedan vid druženja. Izbjegavajte ljude koji pričaju šuplje priče, recite im:“Uh, ššššto meee nššššto nogeee boleee....“ i otiđite.

 

Sretni dani:

25.02, 05.03. i 14-15.03.

 

Hobi:

Slikati što više, letjeti, plesati i baviti se kupoprodajom nekretnina.

 

 

 

31.01.2011.

Narcis ili Sunovrat (lat. Narcissus)



UMJETNO(ST)

 

Ključaonica od srebra služi za zaključavanje vrata sobe u kojoj je jednog dana kiša počela padati dva dana.  Zaključavanje se obavlja filigranskim ključem, sve sa imitacijom djeteline sa četiri lista.

 

 

26.01.2011.

KANTARION - lat. Hypericum perforatum L.


AMSTERDAM


Ne žalim što nisam otišla u Amsterdam, već što nisam odabrala bolji termin za odlazak u Amsterdam.

Ne žalim što nisam odabrala bolji termin za odlazak u Amsterdam, koliko žalim što sam odluku o odlasku u Amsterdam donijela naprečac.

Ne žalim što sam odluku donijela naprečac, koliko žalim što sam trebala da je ispoštujem.

Ne žalim što je nisam ispoštovala, nego žalim što sam umjesto u Amsterdamu na klupi - sjedila u kući.

Ne žalim što sam umjesto u Amsterdamu na klupi sjedila u kući, koliko mi je žao što sam sjedila u kući jer je bilo toliko loše vrijeme da nisam mogla nikuda izaći vani.

Nije mi žao što je bilo toliko loše vrijeme pa nisam mogla izaći vani, koliko žalim što sam slobodne dane prespavala.

Ne žalim što sam slobodne dane prespavala, koliko mi je krivo što nisam imala ljepše snove.

Ne žalim što nisam imala ljepše snove, koliko žalim što se naglo probudih.

Ne žalim toliko što sam se naglo probudila, koliko mi je krivo što nisam otišla u Amsterdam.

 


 

 

13.01.2011.

4 Vilerova goblena



STRPLJENJE

 

Vidiš, tamo su ti beskraji. (Pokazuje ka blještavom nebu, prstom umočenim u sladoled od limuna.)

Kakvi beskraji? (Osjeća kako joj vrhovi nožnih prstiju propadaju u vreli pijesak.)

Beskraji svega lijepog, i onoga što želiš da traje. (Iskusno će on. Dim mu iz usta, od cigarete.)

Nije istina. Ja znam da takvi beskraji nisu tamo. I da nisu tako daleko. (Ona, provjerava jesu li joj na ramenima nikli plikovi?)

 


Vidiš, tamo su ti beskraji. (Pokazuje ka sivom i kišnom nebu, prstom umočenim u toplu čokoladu.)

Kakvi beskraji? (Osjeća kako joj se kapi kiše slivaju sa kišobrana na rame i cure niz mantil ko bjelance razbijenog jajeta.)

Beskraji svega lijepog, i onoga što želiš da traje. (Važno će on. Kašlje, sitne kapljice pljuvačke frcaju iz usta.)

Nije istina. Ja znam da takvi beskraji nisu tamo. I da nisu tako daleko. (Ona, provjerava da li joj je i kosa mokra? Kiša je sve jača.)

 


Vidiš, tamo su ti beskraji. (Pokazuje prstom ka crnom januarskom nebu, umočenim u vunenu rukavicu)

Kakvi beskraji? (Osjeća kako joj vrhovi nožnih prstiju počinju odumirati od hladonoće.)

Beskraji svega lijepog, i onoga što želiš da traje. (Značajno će on. Para mu iz usta.)

Nije istina. Ja znam da takvi beskraji nisu tamo. I da nisu tako daleko. (Ona, provjerava jesu li joj otpale smrznute uši.)

 


Vidiš, tamo su ti beskraji. (Pokazuje ka svijetloplavom nebu, proljetnom, prstom umočenim u gusti sok od breskve.)

Jebali te beskraji. (Ne osjeća ništa osim oslobađajućeg bestežinskog stanja.)

 


 

 

16.12.2010.

Jedan od običnih dana

 

DRUGA PRILIKA

 

Jutros nemam migrenu i predivno sam mirna. Glava kao balon, lagana lebdi oko moga tijela, u njoj lete slova, riječi, slike koje nikako ne mogu da potrpam u neke ilustrirane priče ili reportaže. I ne osjećam da mi je žao radi toga.

Riječi su ustupile mjesto pokretima i potezima kistom. Moram priznat, nije ni to lako. Provjeravam šta je teže – ispraviti pogrešno izgovoreno ili popravit pogrešan potez kistom? Sve se ipak svodi na isto – prikrivam greške novim slojevima boja ili riječi, svejedno mi je. I uvijek, i ispočetka, svaki put, iznova ista pomisao:“Vidiš, nisam trebala tako...“

Ne vjerujem ljudima koji tvrde, kad bi im se ponovo ponudila mladost, da bi u svom životu sve uradili isto, donijeli iste odluke i prošli isti „životni put“.

Druga prilika. To se valjda tako zove. I ne možeš se baciti u par decenija unatrag i ugaziti u to vrijeme kao u dobro razvaljene papuče. Zato ljudi lažu. Jer znaju da ne mogu ispraviti ništa. Pa se tješe. Pa „planiraju“ budućnost.

 

Ja bih dosta toga uradila drugačije. Ne bih baš sve mijenjala (i dalje bih neke divne situacije i odluke čuvala zauvijek i ponovo i ponovo i ponovo ih proživljavala), ali imalo bi se tu posla....

 

Prvo što bih promijenila: ne bih nikad bila Dubravkova cura u šestom razredu osnovne škole. Mislim, ne bih se uopšte zaljubila u Dubravka. Zaludio me, a onda otišao sa izviđačima u Zeleniku, na ljetovanje, i tamo se zaljubio u M.

25 godina poslije, dok smo oboje visili sa šanka, pričao mi da je to bilo za očekivati, jer je čuo da me je to ljeto B. pitao da se „skontamo“.

25 godina poslije ja sam po prvi put imala priliku da mu kažem da je to laž. Baš se ismijah. A sad u tome ne nalazim ama baš ništa smiješno.

A, kad sam ja bila šesti razred, heeeeej....!

 

 

 

07.12.2010.

Nuspojava

 

 

ŽENA S EHOTONOM KOJI BACA NA CRVENO

 

Ušla sam 
neoprezno
ne pazeći
na taj 
zvuk
naglootvarajućih vrata
firmskog WC-a
i zatekla je
tamo
nezaključanu
s gumenim rukavicama
kako pere 
šolju.

Rekoh:"Oh!"
Reče:"Ah!"
Rekoh:"Izvini
nisam znala...
Jer,
da sam znala
da si tu
tako sama
došla bih ranije..."

Ona, smije se, kao,
a znam
da joj je – neprijatno.

U želji da joj 
uništim
taj osjećaj nelagode

ponudih joj:

“Uđimo skupa, tu, u kadu.”

(inešvjerovat - nehtjede)

Polako
u svom ljubičastom odijelu
čistačice
izašla je iz firmskog WC-a
zatvorivši vrata za sobom,

a ja sam je čula
kako kaže:

"Zaključaj se"

i ja se zaključah.

Zagledah se

u mirisnu tečnost
koju mi je ostavila
u wc-šolji…

Tako nastade ova

Poema o Lilly.

 

 

 

 

09.08.2010.

Beskonačna traka

 

 

KAO HIROŠIMA

 

Ista je. Ustvari, nježnija je. Profinjenija je. Plače. Nisam je nikad prije vidjela da plače. Plače ona, plačem ja. Ja, ustvari, puno manje. Više onako, konkretno plačem. Ustvari, Ona se razbacala, na svaku temu plače. Dobro, ne baš na svaku, na svaku drugu. Ja sam plakala na dvije započete priče. Ustvari, plakala sam kad smo završili s tim pričama. Jedna je bila vezana za smrt. Druga je bila vezana za.... moguću samosmrt bića koje je...

Pa dobro, i jeste se svašta izdešavalo. Ovo radi čega sam ja plakala ima smisla. Ona je plakala kad me je vidjela. I kad se sjetila nekih uspomena. I kad sam ja plakala, plakala je ona. A kad je ona plakala, ja nisam mogla. Ustvari, nisam se mogla baš toliko uživjet. Pred njom. Isfolirala sam je da to radi čega ona plače uopšte nije razlog za plakanje. A onda sam otišla kući i isplakala se.

 

 

05.08.2010.

Balon ispunjen helijem



DANAS, KAD GA VIDIM, SJETIM SE...

 

 

Stajali smo u Cabare(t)u, nekad s kraja prošlog vijeka, neko je svirao na stageu, čini mi se mogla je biti Scabia, a ja sam se naslonila na rame muškarca koji je par sedmica prije upisao semestar na Žurnalistici. Taj dan sam ga ošišala, onu dugu kosu skratila sam mu na nekih cenat, cenat i po. Divila sam se njegovom licu, a on je rupama u kosi koje sam zaista nenamjerno napravila govorio:„Ma nema veze, narašće“. Njega su teško prepoznavali (jer ga je nova „frizura“ potpuno izmijenila), a ja sam upijala svaku riječ koju je on tada izgovarao. Mislim da se i danas sjećam da je pričao kako ne valja ni na koga vršiti pritisak i kako treba biti strpljiv za velike stvari. Ma, krasno. Tako mlad, a već namazan.

Ja sam se kuhala, bilo mi je vruće, a on se predivno ljubio. Molila sam se u sebi da ušuti već jednom i rukama tražila put ka unutrašnjosti njegovog kaputa, do leđa. Kad sam se zakačila za njega, konačno je ušutio i privukao me sebi. Scabia je svrbjela po ušima, a prolaz u wc bio je potpuno zatrpan ljudima koji su se gurali ka šanku.

Šapnula sam mu da je vrijeme da krenemo.

 

Napolju je bilo tipično sarajevski za to doba godine. Magla se navukla, bilo je hladno, idealno za ljubavnike koje niko ne smije vidjeti i takve poput nas, autistične u zaljubljenosti. Prešernov park u blizini, par klupa i neko malo društvo s bocom vina prekoputa nas. Svakim novim korakom sve manje i manje smo ih vidjeli, a onda su iščezli.

Izgledalo je kao da smo sami na svijetu, kao u oblaku i niko nas nije mogao vidjeti. Ljubili smo se kao ludi, a para od naših uzdaha izgledala je kao oblačić za tekst crno-bijelog stripa u kojem se nalazimo.

 

 


29.07.2010.

Šupljoglava



AORIST

 

 

Znam da sam nešto htjela reći.... I – pffffffff! Ode. Zaboravih.

Haj' drugi ću put bit pametnija. Kao.

 

 

15.07.2010.

Duga noć



STRANGELING

 

Dobro sam

Nije mi mučno

Nisam uplašena i gnjevna

I nije mi ništa

Samo mi je dosta pospanosti

Umora, čekanja da udahnem

 

Dosta mi je

Ove tijesne kože

Ispod koje živi dvoje

 

Puno maštam

O prostoru i vremenu u koje nikada neću stići

 

Htjela bih

Da dođe prije dvadeset godina

Da dođe tada i da o tome ne mislim sada

Da me sve ovo stigne prije dvadeset godina

Prije sto godina

I da sada isto ovako sjedim

I ne stvaram ništa od ovog

Što me gleda iz vlastitih ruku

 

Mogla bih

Da ne mislim

Da se otkupljujem kod drugih

Zvjezdicama s neba

Obećanjima, slatkorječiva i

Kolačičima, recimo

Mašnicama, sjajnim, gotovim stvarima

Kupljenim od drugih za druge

I one preostale

Koji kupuju, a ne stvaraju

Jer to ne umiju

 

Glupa si

Što si otišla bez mene

Zašto si me zvala, ako

Me nisi sačekala?

Prošla je i ova budućnost od tada

Možda te više ne znam

A, nekako, opet te trebam

 

Da šutiš

Da me slušaš

Da mi kao onda

Nudiš pomoć svoje majke

Socijalne radnice

Kako je to divno!

To je bilo tako brižno!

 

Isprepadana i zabrinuta za mene

Čupava

A povučena

Tako fina, dobra, tiha i blaga

Osim kad te ja izludim

 

Sad bih opet tako

Da ti ne dam mira

Jer ga i nemam

 

 

 

 

15.07.2010.

Toplo ljetno veče


VACATION


U našem gradu

Na sjeveru kontinenta

Dok puše vjetar i pada snijeg

Zaglavljena u ledu

Čekat ću te vruća.

 

 

 

22.06.2010.

Radni nalog, broj _ _ _ _ _ _ _ _

 

Bolja

 

Sve je tako normalno.

U istom ritmu svaki dan. Volim to. Bez velikih događaja. Bez mnogo odstupanja od svakodnevice na koju sam navikla. Samo mi je vrtoglavica potpuno neplanirana. Vertigo, da, znam bio je neki film, tako se zvao.... Stari neki, s nekim crno-bijelim glumicama. Vertigo, pjesma U2. Znam da ima, ali se uopšte ne sjećam ritma ni zvuka. (Kao da je to važno!) „Vertigo“ - tako lijep naziv za vrtoglavicu. Proći će. Mislim da znam od čega mi je.

Riješit ću i to.

Ustajem, umivam se, češljam, oblačim (još sinoć sam pripremila to što ću danas obući), izlazim. Dobro je, jer sve već unaprijed znam. Zvuk svakih vrata koje ću danas otvoriti, oblik šteke u dlanu, broj stepenica (osam u dva reda, kad izlazim i 14 u dva reda kada tamo stignem). Mogla bih žmireći krenuti bilo gdje. Toliko sam sigurna u sebe i svoj osjećaj vladanja prostorom.
Držim stvari pod kontrolom, planiram šta ću raditi danas, kad i s kim, koliko ću toga završiti, sama ili ne.... Znam šta ću jesti, kad ću piti kafu, koga ću voljeti danas. Koga ću prezirati danas. Koga ću ljubiti, koga podsjetiti da postojim. Kome ću se diviti, koga ocjenjivati... Odlučila sam da danas budem dobre volje. Smijat ću se. Ništa me neće usporiti.
Znam i to kako će me voljeti večeras, s koliko strasti, sa koliko želje i tačno znam da li ću ga voljeti na isti način. Već zamišljam. Uživam u tome što sam s njim sigurna.

 

Tako je dobro sve unaprijed znati i sebe pokušati skloniti od nepredviđenog. Ušuškana u svoj nijansirani svijet, obložen jastucima, za svaki slučaj, da ublaži udarac kad padnem. Oduvijek sam to željela.

 

 

Gora

 

Ova normalnost me umara. Želim se pomaknuti, pokrenuti, potrčati. I ovaj dan će biti isti, dosadan, ubitačan. Treba mi nešto šarenije, punije. I ova vrtoglavica, nasmijava me. Smiješan je osjećaj kad se nagnem naprijed pa pokušam da se ispravim! Nemam ravnotežu! Zabavlja me.

Popit ću vitamin C, popiti sok, konačno doručkovati i bit će sve ok. Kiša je, baš je dobro da pada, pročišćava... I'm singing in the rain.

Odličan fol. Da mi je još imati kišobran od kojih mi noge nisu mokre, kišobran koji ne prokišnjava.


Sjuriću se niz stepenice, nema vrata da me spriječe, osjećam da će biti otvorena, a ja ću da skrenem na drugu stranu – ne idem onim utabanim putem!

Ah, ta lakoća nerazmišljanja i prepuštenosti impulsima! Ne odgovoram ni za koga, nisam kompetentna, ne želim da znam i ne preuzimam odgovornost!
Želim nepredviđeno, brzo, kao udari groma i poneke munje, sijevanje kroz prsa, muku u stomaku! Volim svoju vrtoglavicu, obožavam je i prija mi. Volim sebe ovakvu; idem pravcem koji nije poznat i sigurno je pun iznenađenja! Ne želim putokaze, bankine i lijepo iscrtane linije... Ne volim nikoga, a sve ih obožavam.

 

Tako je dobro ne znati ništa unaprijed i prepustiti se nepredviđenom. Probuđena u nekom potpuno novom i nepoznatom svijetu, bez vazdušastih obloga i ublaživanja udaraca. I pad je let. Oduvijek sam to željela.

 

 

 

 

27.05.2010.

Svarožić vs. Bjesomar

 

LET U NOVI SVET

 

Mojca je imala potrebu da povremeno prokliže kroz razgovor koji su vodili SestroDraga i JesiL'MiSeNaručkio  i da prospe nešto, ne bi li bila približno duhovita i zanimljiva kao njih dvoje. Nekad bi akumulirala  dovoljno snage i samokontrole, pa bi se postavila u ulogu nezainteresovanog posmatrača i tada bi ispred sebe vidjela zamalo pa savršen par.

 

SestroDraga, ženski dio zamalo pa savršenog para, ignorisala ja Mojcu dok ova nešto priča, pomažući joj ustvari da u tim trenucima Mojcina glupost ostane neprimijećena.

JesiL'MiSeNaručkio je trpio, jer je bilo ravno nesreći javno priznati da joj se smije samo da joj ne propadne fol. (A i znali su se praaavooo dugo, duboko i dosadno.) Njegov moto je bio u fazonu: “I ona je nečije dijete.“

 

Mojca je sve više i više postajala isfrustrirana, pa je odlučila krenuti na kurs joge. Tamo je dubila na glavi, vezala noge u čvorove i cvjetove, ležala smotana ko zmija zvečarka (tu se baš pronašla!), pretvarala vlastite kosti u šuplje gumene cijevi. Tražeći ravnotežu u samoj sebi, nije našla ništa.

 

...

 

I tako, to je trajalo, sve do jedne noći kad je Mojca otišla na pranayama vježbe kontrole disanja. Tamo je upoznala svog gurua. Guru joj je ugurao informacije o tajnama joge. „Sav ti je fol u unutrašnjem balansu, ravnoteži.“ („Ravnoteža, ravnoteža, ravnoteža....“, mantrala je Mojca.)

Okupirao je njenu pažnju tako da je ostala i poslije plaćenog termina. Guru joj je objasnio sve o hatha, karma, bhakti, jnana, pa i raja jogi. Posebno se zadržao na čakrama.
Kasnije je ona pokušala slijediti upute gurua i konačno pronaći ravnotežu. Ostala je do 1 ili 2 ujutro (ne mogu se sjetit kol'ko je tačno sati bilo) i lebdila. „Eh, sad ćete SestroDraga i JesiL'MiSeNaručkio vidjeti kako Mojca zna da kulira!“, ponavljala je u sebi.

Došlo je vrijeme da ide kući, a već se radovala narednom terminu i guruu.
Ponavljala je spiritualne instrukcije i slijedila energizirajuće disanje, a onda ju je negdje oko Stupa pokupio caddy (VW Caddy Furgon, 1,4 benzinac, 2001. godište) . Letjela je u visinu, a caddy se zanjihao, zaljuljao, ali – sreća, uspostavio je ravnotežu i ostao na sva četiri točka.

(Mojca? Kažu da su je kasnije vidjeli u Jeleču na ringišpilu. Al' haj' ti znaj je l' to istina...)

  

 

19.05.2010.

Dok čekaš akšam sa melekom

 

 

SIMBIOZA

 

 

Monolog, taj je trajao predugo.

 

Toliko dugo da je primijetila kako mu raste brada dok priča. Nije više ni slušala šta govori, riječi su izgubile značenje, naglasak je izlapio i jedino što je čula bilo je to monotono brujanje u glavi, njegov glas, ko zvuk skupog usisivača, ista priča – zaplet - kraj, ona uvijek sve unaprijed zna, i kad će on zastati i kada će uzeti dah za dalje.

 

Njemu nije bilo svejedno, ali plan je već postojao i znao ga je napamet, svaki djelić ispričao joj je još davno, ovo sad je bila samo formalnost, podsjetiti sebe da sve ima smisao, pa i kada nema uzbuđenja.

 

Ona je poput istrenirane kokoške vješto iskrivila glavu, pratila je kako mu se jedna dlaka samoubica odvaja od lijepe glave, negdje sa onog mekog dijela uz sljepoočnicu, pada pod uglom od 90 stepeni na uho, strši na njemu kao kakva avet, a onda ona puhnu i dlaka odleti negdje iza njegovog vrata, pa pade na kragnu košulje ispeglane za svadbe i Bajrame.

 

On na sekund zažmiri, njen dah je završio njegovu priču, pa rukom protrlja ono žuljanje ispod kapka, reče joj „nemoj“ i pomisli kako je sve lakše kada nemaš izbora. Ona: „Prodaću sve ovo, opet ću počet pušit i otići negdje gdje vrijeme kraće traje.“

Znaju se napamet. Ali nikad dovoljno dobro da se ne iznenade svaki put kad ugledaju jedno drugo.

 

13.05.2010.

Satira

 

ZLOKOTLOKRP

 

Male ptice lete, lete – nepozvane same slete

Na moje rame

Tik uz uho

Nit ih pitam

Nit ih gledam

One same

Meni,  tiho

Otpjevaju priču

I ja ostanem

Skamenjena

Povrijeđena

 

 

05.05.2010.

The End, konačno



USPAVANKA IV

 

 

Berani je čula smijeh ispred sobe, pa onako nespremna na radost, naglo se okrenula ka vratima. Haljina je zasvirala u potpunom neskladu, proizvodeći visoke tonove, a Kesapian i Indah se pogledaše razgoračenim očima i staviše jedno drugom dlanove na usta. Njihov pokušaj da se utišaju i prestanu kikotati, natjerao ih je na smijeh koji više nisu mogli kontrolisati. Berani nije mogla vjerovati da čuje tako glasnu tuđu radost. Od toga je osjetila oštar bol koji joj se zabio u utrobu.

„Ko se to usuđuje radovati u mojoj blizini, ismijavati mi tugu na koju se još nisam navikla?“

 

Naglo je otvorila vrata. Sunce se odbilo o glatku površinu smaragda u njenim očima, pa se zrak te jake svjetlosti razbio po cijelom stepeništu. Kesapian i Indah zanijemiše. Ispred njih stajalo je utjelovljenje nestvarne ljepote. Smaragdi o kojima su čuli toliko toga, nisu blistali ispred njih. Oni su vidjeli svu dubinu i beskraj dva krvavocrvena rubina iz očnih duplji te čudesne djevojke.

Berani je disala kratko i duboko, a svila haljine na njenim prsima pomjerala se ritmično gore-dolje, pa kroz zube upita:“Ko si?“
Osjetila je da se nalazi ispred nekoga ko je iznenađen, nekoga ko nije imao namjeru povrijediti je... Kesapian je tihim glasom pošla objasniti, ali Berani je prekide riječima: „Koliko vas je? Osjetim da nisi sama. Dvoje...? Stranci ste? Hajde...“

Polako, rukom, pokazala im je mjesto gdje mogu sjesti. Kesapian i Indah su nijemo pratili svaki njen pokret, ni sami do kraja svjesni da se nalaze u odajama čije prozore su do maločas mogli gledati samo izvana i iz daljine. Nakon nekoliko šutljivih minuta, u kojima je Berani osluškivala svaki svoj osjećaj o iznenadnim gostima, Indah je počeo razgledati sobu. Kesapian je još uvijek bila pod dojmom dva crvena rubina, pomalo preplašena i gnjevna na samu sebe. Za razliku od nje, Indah je bio potpuno miran, spreman na sva teška pitanja.


Kada te žena doživljava kao heroja i beskrajno hrabrog muškarca, imaš li potrebu razuvjeravati je u tom?“, upita ga Berani.

„Naravno da ne. Jedino imam potrebu spriječiti trenutak u kojem bih otkrio svoje slabosti.“, odgovori Indah. Divio se postepenoj promjeni boje na mjestu njenih očnih duplji. Kasapian je primijetila isto, pa se onako uzbuđena okrenu prema Indahu, pa opet ka Berani – ni sama ne vjerujući kakva se promjena dešava pred njom. Crvenu je uskoro zamijenila zelena boja u Beraninim očima.

„Opusti se. Nema razloga da se osjećaš tako sputanom ovdje. Ovdje možeš biti to što jesi, obilježena.“ Berani se još i nasmiješi Kesapian, pa doda:

“Dugo si već tužna radi svog gubitka. Znam da su brojne noći koje si probdjela, gledajući u nebo, tražeći utjehu i objašnjenje. Pokušaj se sjetiti koliko je takvih noći bilo? Zatim izbroj zvijezde koje si poklonila jutru, samo da bi svanulo.“

 

Kasapian nije mogla progovoriti niti riječ.


Indah je gledao u južni zid sobe, onaj okrenut prema najvećem gradskom trgu i pitao se zašto je obložen tolikim staklenim pločama s unutrašnje strane. A zatim je na toj istoj staklenoj površini ugledao otiske prstiju, koji su godinama ostavljani tu, slagani jedan uz drugi, praveći veličanstvenu sliku svijeta koju Berani nikada nije mogla zaista vidjeti. Bio je siguran da su to otisci starog Besara.

„To jutro, kad je umro, ušla sam u njegov šator, pokrivena samo tankom tkaninom. Nisam željela da me čuje, pa sam haljine koje su stvorene samo zato da moji roditelji mogu čuti svako moje kretanje ostavila u kovčegu. Ne zamjeram im, mojim roditeljima, što se brinu i žele znati gdje sam.“, izgovorila kroz nježni osmijeh.

„Stajala sam uz njegovu postelju kada je izdahnuo. Spustila sam dlanove na njegovo lice. Opipala svaku udubinu, mekoću obraza, oči, dugu bradu, špicast i iskrivljen nos, jedno uho veće od drugog i tanke usne smrznute u osmijeh. I sad mogu, u svakom trenutku, rukom opisati taj profil.“

 

„Pođi s nama“, odvažno joj predloži Indah. „Pođi, imamo ti šta pokazati.“

“Ostajem ovdje. Uzalud je ići bilo gdje da bih se opet jednom ovdje vratila.“, nasmijala se. „Moje svako jutro je, u mojim mislima i sa mojom maštom, drugačije od prethodnog. Dodajem mu i oduzimam, produžavam ga ili skraćujem, pravim ga baš onakvim kakvo meni u tom času treba. A to je zato što ja nikada nisam vidjela izlazak sunca, pa niti ne znam šta propuštam.“
 

(nema više)

 

I još samo mali rječnik indonezijskog jezika:

Kehidupan = život

Besar = veliki

Berani = dobra

Jauh = daleki

Kesepian = usamljena

Indah = lijepi

  

30.04.2010.

Nastavak na nastavak :)

 

 

USPAVANKA III

 

 

Dvadeset i sedmi dan žalovanja za Besarom, u grad je stigao karavan iz dalekog Jauha, malog grada na granici zemlje. U karavanu su bili oni kojima je dosadilo čekati da do njih dođe neka vesela trupa sa artistima, pa su odlučili krenuti na put i utaboriti se na prvom mjestu koje im se učini zabavnim.

Putovali su toliko dugo da je nekim ženama kosa narasla pa su ih mogle plesti i vezati jednu za drugu, kako se ne bi izgubile kad vjetar u pustinji podigne pijesak visoko u zrak. Muškarci su uspijevali napraviti najčudnije sprave za brojanje koraka, a da pri tome nisu primjećivali kako su im se u turbanima ugnijezdile male ptice.

U karavanu je bila Kesepian, mlada udovica koja je pošla što dalje iz Jauha u nadi da će tako pobjeći uspomenama, kao da uspomene ne žive u tijelu i kao da ih ne nosiš sa sobom. Uz nju je išao Indah, mladić o čijoj su se hrabrosti odavno pričale duge i fascinantne priče. Uveseljavao je Kesepian svojim imitacijama raznih životinja, žena iz karavana, pa čak i nje same. Povjeravao joj je svoje želje i maštanja, a Kesepian je lako shvatila da mladić žudi za znanjem i velikom ljubavi. (Jednom joj je, a da nije ni primijetila, iz bujne kose izvadio škorpiju i zubima joj otkinuo otrovni zadak.)

 
Stigavši u Kehidupan kod glavnog gradskog trga podigli su svoje šatore. Grad im se učinio dovoljno lijep da nisu poželjeli nastaviti put dalje. Barem dok se dobro ne odmore. Uskoro su im počeli prilaziti ljudi, donositi im voće, meso žrtvovanih životinja, kaše od pšenice, vodu. Navečer su na trg pristigli i svi stariji stanovnici Kehidupana, a putnici iz karavana su se izmiješali s njima i do kasno u noć plesali i pjevali.

Kesepian je primijetila veliku kuću u kojoj je živjela Berani. Ispričali su joj istinu o djevojci koja živi tamo, predana tugovanju i ponavljanju najfinijih melodija koje su stvarale njene haljine. Priču o Berani, njenim kamenim očima i Basaru čuo je i Indah.

Sljedeći dan znatiželja ih je odvela do prozora sobe u kojoj je Berani već od ranog jutra šapatom ponavljala dijelove Besarove priče o nepredvidivosti ljudskih djela:

 „Baš kad pomisliš da si se svojim izborom približio nekome, shvatiš da te je isti uvukao u samog sebe.“


Prolaz do gore bio je slobodan, na stepenicama nije bilo nikoga, pa su se polako popeli, smijući se kao sita djeca.


(nastaviće se)

 

 


 

27.04.2010.

Umjesto "Laku noć"

   

    

USPAVANKA II


Dešavalo se, da pričajući o ljudskoj naravi, medicini, plimi i oseki, spoje dan i noć ili da  Besar čitavu jednu vječnost provede čitajući poeziju Abu Nuvasa, uvjeren da je jutro tek počelo. Donosili su im hranu na velikim drvenim poslužavnicima, sa nemalim brojem ćasa i tanjira iz kojih su se širili mirisi začina iz egzotičnih šuma i najljepši ukusi pečenih cvjetova dinje, mesa ili datula u umacima od oraha, meda ili nektara raznih cvjetova.

Na svakom poslužavniku intarzijom je bila utisnuta slika prirode – žar ptica sa sedefastim krilima ili proljetno cvijeće u raznim nijansama ćilibara. Do najsitnijih detalja bile su ukrašeni poslužavnici u tikovini, sa motivima dalekih gradova i konjanika sa barjacima, dok ratuju daleko od svoje zemlje.

Berani je vrhovima prstiju dodirivala površinu tikovine, pokušavajući zamisliti dugački i kitnjasti rep ptice ili veličinu cvijeta i latica od žada. Besar joj je riječima dočaravao stare gradove u kojima je nekada živio, a čije su slike krasile poslužavnike. Berani se smijala kada bi joj opisivao običaj kupanja malenih starica u rijekama - radi sporijeg toka vode ili je tiho jecala kada je čula priču o žrtvovanju ženske djece.

Pitala je zašto konjanik u intarziji nosi svoj barjak tako visoko, na tuđoj zemlji? Besar joj je tiho pričao o ljudskoj gluposti i potrebi slabića da bude vladar tuđeg života.

Nerijetko ju je gledao dok spava, moleći se da nakon njegovog odlaska sa ovog svijeta u onaj svijet u pijesku, mlada Berani bude spremna za Misao, tu jedinu neuhvatljivu i čarobnu avanturu. Pitao se koliko puta će biti povrijeđena i kada će nakon toga biti jača, a kada će poželjeti zaplakati ili se povući u tišinu.

Godine su prolazile. Besar je postajao sve slabiji i nerijetko je ostajao u svom šatoru. Svitale su zore u kojima je osluškivao kada će po njega doći smrt, pokušavajući biti spreman za nju. Vladarica Života, tako ju je zvao, bila mu je dužna obećati samo jedno: olakšati Berani njegov odlazak poklanjajući joj nekog novog prijatelja.

Berani je gubila strpljenje. Željela je da je odvedu u Besarov šator, da traži objašnjenje zašto joj više ne dolazi? Poveli su je niz drvene stepenice poredane u nekoliko naizmjenično spiralnih slapova, polako, dok je svakim njenim pokretom haljina koju je nosila stvarala zavodljivu i neobičnu melodiju. Berani je oslušnula šum svile i nastavila pokretima ponavljati određene tonove.
Ulazeći u Besarov šator, osjetila je miris starosti, tako intenzivan i njoj potpuno stran. Ušla je, stvarajući muziku svojim pokretima; bez ičije pomoći našla put do njegove postelje, spustila usne na njegov dlan...  

Najsjajniji smaragdi njenih očiju postali su modro kamenje, tamno i bez sjaja.


„Zašto si ostario? Zašto me napuštaš?“
„Umiremo polako, još istog dana kad se rodimo.“
„Koliko će da me boli?“
Kada je patnja duga, tuga će ti doći kao utjeha.

 

(nastaviće se, a možda i neće)

 

 

 




26.04.2010.

Kad je mrkli mrak

 

USPAVANKA

 

Kuće su bile ukrašene fasadama sa filigranskom izradom u kamenu, svaka drugačija i druge boje. Grad je bio prelijep, sa širokim ulicama i mnogo trgova u zelenilu. Ime koje su dali gradu, Kehidupan (život), opisivalo je radost koju je svaki putnik osjećao kad bi se iz nekog razloga tu našao.

Trgovi su imali parkove sa velikim fontanama gdje se voda prelijevala iz jednog u drugi pa u treći bazenčić, u kojima su se ljeti kupale i ptice i djeca i zaljubljeni parovi, a znalo se desiti da je i poneka djevojka (pod budnim okom majke) u ledenoj i okrijepljujućoj vodi pokvasila noge.... U Kehidupanu živjelo je mnogo ljudi i svi su bili zadovoljni, zdravi i beskrajno zaljubljeni u svoje jednostavne živote.

Porodica o kojoj se najviše pričalo u tom čistom gradu bila je poznata po porijeklu i bogatstvu, ali u to vrijeme njihova tuga bilo je ono o čemu su ljudi rijetko ili najtiše zborili.

Onaj dan kada im se rodila dugo željena kćer, zavladala je tišina. Najljepše dijete Kehidupana koje su ikada mogli vidjeti došlo je na svijet sa dva prava smaragda umjesto očiju. Sve gradske vračare i mudraci pokušali su smaragde načiniti živim, ali osim tužnih pokušaja, ništa drugo nije moglo da se učini. Pozvali su i najcjenjenijeg, najpoznatijeg filozofa tog vremena - Besara iz Terpintara da im pokuša pomoći i dati objašnjenje zašto ih je snašla takva sudbina...

Putovao je sedmicama, a onog trena kad je ušao u Kehidupan, odlučio je podići svoj šator kraj jednog od gradskih parkova i ostati tu sve dok ne bude trebao krenuti na neki drugi put, dok ga opet neko ne pozove u pomoć.

Stigavši do kuće u kojoj su ga željno iščekivali, Besar nije mogao a da ne primijeti pognute glave sluškinja i djecu služinčad koja su se igrala u zaglušujućoj tišini. Poveli su ga do odaja u kojima je mati, instinktom lavice, čuvala svoje jedino dijete. Ušao je u pravo malo carstvo za djecu, ukrašeno najfinijim tkaninama i najmekšim dušecima, mirisno i sigurno. Ugledao je majku kako u naručju drži svoju Berani.

Dijete se tada pridiglo, oslušnulo ritam Besarovih bosih koraka, pružilo ruku ka njemu i nasmiješilo se najslađim krezubim osmijehom koji je ikad vidio. Drugom rukom mala Berani pokazala mu je put do mekanih jastuka u koje je sjeo i započeo:
„Ja sam Besar. Došao sam da vam pružim utjehu i mir. Ne tugujte. Samo me pažljivo slušajte....“

 

Tu se majčina pažnja, sa prelijepog djeteta, preselila na Besarove usne i riječi koje je izgovarao. Rekao joj je da dijete ima moć da osjeti i razumije misao i nakanu svakog čovjeka koji joj se nađe u blizini. Neka je odgajaju i uče, obrazuju i čuvaju kao najveće živo blago koje je Bog poslao na zemlju.

Nedugo zatim izgrađeno je posebno krilo kuće u kojima su bile odaje za Berani. Dijete je raslo, polako se otvarajući u cvijet fascinantne ljepote. Njena svaka izgovorena riječ bila je umotana u najmekši glas kojim je i opake ljude činila najranjivijim bićima.
Besar je, po majčinoj molbi, ostao da živi u Kehidupanu. Preselio je svoj šator do zidova Beraninih odaja i bio joj tako uvijek vrlo blizu.

Nekada su ostajali do zore zajedno – on joj je čitao knjige pisane rukom, koje je i sam naslijedio od mudraca od kojih je učio sve o astronomiji, filozofiji, ljudskoj sklonosti da vjeruju ili ne vjeruju u Boga, matematici ili čitajući erotsku poeziju protjeranih pjesnika....

(nastaviće se...)

 

19.04.2010.

Sweet dreams

 

SIN CITY

 

Sanjala sam kako se nalazim u nekom malom nepoznatom gradu, sivom i tijesnom. Pitala sam se šta ja tu radim, koga tražim, kako sam tu došla? Lutajući kroz neke prljave ulice, mokre od kiše koja je tek prestala padati, čula sam galamu. Isprepadane glasove ljudi, megafone i tupi odjek nogu u trku. Kroz sivilo je povremeno dopirala blještava svjetlost, a koja bi trajala tek neki djelić sekunde. Kao rotacijska svjetla ambulantnih kola.
Najednom sam sve to gledala sa nekog bezbojnog krova. Pred mojim očima bila je mapa grada, sa ulicama i ucrtanim zgradama. Ljudi su bili samo tačkice koje se brzo pomjeraju. Čak sam mogla vidjeti i sebe kako se krećem, tek mala tačka koja ne zna put pa se zavlači u ćorskokake ili istrčava nezaštićena na trgove.
I onda – opet sam bila s dvije noge na zemlji. Sad sam opet sve vidjela normalno, u ravnini očiju. I dalje je sve bilo sivo i zidovi kuća bili su stari. Hrapavi. Fasade su bile hladne i mrvile su se pod prstima. Lupala sam na svaka vrata koja su se našla ispred mene. Nisam mogla nigdje da se sakrijem. Znala sam da je opasnost sve bliže i prolazila sam kroz osjećaj panike od kojeg sam gubila razum i snagu.
Uhvatila sam neku šteku nekih vrata na nekoj kući. Vrata su se otvorila i ja sam ušla unutra. „Ima li koga? Hej?!“ Niko nije odgovarao i ja sam osjetila olakšanje. Sjela sam na neki kauč. I tek tada pogledala oko sebe: sve je bilo staro, imalo je težak miris. Pomislila sam da je ukleto mjesto, negdje gdje živi sāmo zlo. Lijevo su bila ulazna vrata, desno hodnik. Krenula sam desno. Našla sam vrata kupatila, do pola staklena. Upalila sam svjetlo. I dok sam pokušavala pronaći sebe u ogledalu, čula sam da se ulazna vrata otvaraju i da je neko ušao, teškim korakom.
Uplašila sam se. Osluškivala sam. Nešto je zlokobno zavladalo prostorom. Tražila sam mjesto da se sakrijem. Čučnula sam u neki ćošak, skupivši se u sebe samu. Smanjila sam se. Zažmirila sam, stavila ruke preko očiju. I počela sam vrištati ime jednog čovjeka, da dođe, da me spasi. Bila sam tako glasna da sam osjetila kako mi je grlo počelo krvariti.
Tad sam se probudila.

Otad je prošlo, evo, 7-8 sati, a ja sam još uvijek pod dojmom svega. Ne pričam puno. I nemam snage.



15.04.2010.

No screamin'

 

Dragi dnevniče,

 

Jutros samu sebe probudila smijanjem. Sanjala sam neku provalu, nešto. Bile smo, kao, ja i moja kolegica s posla u tom snu. Ona crvenokosa. Probudila sam se, sjela u krevet i nastavila se smijati, sa onim obaveznim: „E, ovo moram zapamtiti.“. Smijanjem sam probudila i svoga čovjeka, pa se i on pridružio mom smijanju uz riječi:“E, jest' mi drago kad se smiješ!“
Dakle, dan je počeo smijehom.


A tom danu prethodila je noć. Noć duge šetnje. Jaaakooo duuuugeee šetnje. Skočila sam na prijedlog svoga čovjeka; trebalo mi je da malo „ispušem“ i „pročistim mozak“. Prešli smo put od Jezera, niz Alipašinu, preko mosta na Skenderiji, Vilsonovim do Elektroprivrede, pa drugom stranom istog šetališta opet do Skenderije. E, tu sam zakočila.
Boljele su me noge, ali sam super disala. Nisam se umorila i to mi je bio odličan dokaz da je moj „prestanak konzumiranja duhana“ urodio plodom.  Ne pamtim kad sam posljednji put stigla s njim toliko pričati. Ili, kad je on toliko pričao sa mnom.

Pričali smo o djeci. O imenima za djecu, podijeljenim u kategoriju „Koje bi ti“ i „Koje bih ja“. A onda sam mu objasnila da mu neću više rađat djecu. Ionako sam ljubomorna na odnos koji ima s ovim jednim. Pa smo (opet!) došli do zaključka da ćemo nas dvoje, najvjerovatnije, ipak imati samo još – psa. Ši tzua. I da će bit ošišan, bez kikica i mašnica. A da bismo imali psa, moramo promijeniti adresu stanovanja. A onda smo pričali „A gdje bi ti“ i „A gdje bih ja“. Pa sam ja pjevala. Prvo sam malo mumljala melodiju, pa tamo gdje znam tekst samo bih zavrištala taj dio. Pa su nas ljudi gledali. Tačnije, mene su gledali jer sam ja i plesala usput. Pa smo pričali o gradu. O ljudima. I zaključili da se rat, definitvno, mora završiti. I to na onaj način. Ali, tako da krenem(o) s obračunima iznutra. Ništa vanjski neprijatelj. Nema to.


Na Skenderiji smo sjeli u taxi. Taxista je skinuo oznaku „TAXI“ sa auta, čim smo u-sjeli. (Tema sljedećeg posta mogla bi bit „Taxisti u još jednoj borbi protiv Zakona“.) Bio je to neki stari Audi 80. Taxista također navija za „Željezničar“. Moj čovjek i taxista su odmah počeli pričati o „Želji“, i kao, mene provocirati. A ja sam bila toliko „pročišćena“ šetnjom da se nisam čak ni oglasila na spomen FK „Sarajevo“.

A toj noći i šetnji prethodio je dan. Ali, o tome neću.  

13.04.2010.

Vidi, ona strana ulice je sunčana!

The heart is a bloom
Shoots up through the stony ground
There's no room
No space to rent in this town

You're out of luck
And the reason that you had to care
The traffic is stuck
And you're not moving anywhere

You thought you'd found a friend
To take you out of this place
Someone you could lend a hand
In return for grace

It's a beautiful day
Sky falls, you feel like
It's a beautiful day
Don't let it get away

You're on the road
But you've got no destination
You're in the mud
In the maze of her imagination

You love this town
Even if that doesn't ring true
You've been all over
And it's been all over you

It's a beautiful day
Don't let it get away
It's a beautiful day

Touch me
Take me to that other place
Teach me
I know I'm not a hopeless case

See the world in green and blue
See China right in front of you
See the canyons broken by cloud
See the tuna fleets clearing the sea out
See the Bedouin fires at night
See the oil fields at first light
And see the bird with a leaf in her mouth
After the flood all the colors came out

It was a beautiful day
Don't let it get away
Beautiful day

Touch me
Take me to that other place
Reach me
I know I'm not a hopeless case

What you don't have you don't need it now
What you don't know you can feel it somehow
What you don't have you don't need it now
Don't need it now
Was a beautiful day

12.04.2010.

Odlomak iz zbirke "Priče za nepričanje"

 

 

 

SREĆA JE U JEDNOSTAVNOSTI

 

 

Ležala je okrenuta leđima, na desnom boku, potpuno gola. Primakao se uz nju, lijevom rukom ljubomorno je držao preko grudi, a desnu je provukao ispod njenog struka, spustio dlan nisko na stomak. Čekao je da zaspi. „Odvedi me na Kubu“, prošaputala je. Čuo je kako je počela duboko disati i uronio u njenu kosu. Želio je da vodi ljubav s njom.

Spavati s njom samo jednom nije bilo moguće. Sve više od toga predstavljalo je ljubav.

 

 

08.04.2010.

... kako Adil zna sebi ugodit, tako bi svako trebao znat....



POSPANOST + USPORENOST


Osvanuo je sunčan i lijep dan. (Kažu kiša će.)
Svi ljudi oko mene su lijepi i nasmijani. (Neki su namršteni i šutljivi.)

Sinoć sam bila apsolutno smirena kad je Bayern složio drugi gol. (#$$%#%$&/!*?=&%!#)
Ja sam puna energije. (Doručkovala sam prije nego sam popila kafu i sad me ne boli stomak.)
Ja sam puna energije. (Razmišljam o odlasku na odmor.)
Ja sam puna energije. (Zašto postoje neizlječive bolesti?)
Ja sam puna energije. (Tako bih voljela promijeniti posao.)
Ja sam puna energije. (Ova zima je baš bila duga.)
Ja sam puna energije. (Zašto još niko nije pokušao klonirati subotu?)
Ja sam puna energije. (Danas mi se ništa ne radi.)
Ja sam puna energije. (Spava mi se.)
Ja sam puna energije. (Jede mi se čokolada.)
Ja sam puna energije. (Djeca su najbolji antidepresivi.)

Ja sam puna energije. (Dobila sam 3 knjige. Radujem se Sajmu koji dolazi.)
Ja sam puna energije. (Moram kupiti nove cipele.)
Ja sam puna energije. (Cipele: jedne „za posao“ i jedne "ravne".)
Ja sam puna energije. (... i jedne crne sandale, i to neke praaavooo dobre....)
Ja sam puna energije. (... i neke dobre tene...)
Ja sam puna energije. (... i tašnu moram kupiti. Tačnije, dvije.)
Ja sam puna energije. (Vidjela sam odličnu radnju u kojoj prodaju tašne.)
Ja sam puna energije. (Pitam se, jesu li baš, baš skupe?)
Ja sam puna energije. (Pa, dobro, uštedila sam neke pare.... mogla bih se počastiti tašnom.)
Ja sam puna energije. (Ovog mjeseca će mi doći obavijest da platim ono osiguranje...)
Ja sam puna energije. (.... znači, tašna mora pričekati.)
Ja sam puna energije. (Dobila sam predivan buket: bijele ruže, orhideje i nešto ljubičasto.)
Ja sam puna energije. (Upijam D-vitamin na balkonu kancelarije.)

Ja sam puna energije. (Pravo mi se sviđa ideja o gradnji kućice u cvijeću.)
Pukoh od ovolike energije.
 (BUM!)

(.....ovo mantranje, zaista, djeluje.)

06.04.2010.

Posljednji jesenji dan u ranom proljeću

 

ZADATAK

 

 

Napisati. Objasniti osjećanja. Ustvari, ne objasniti, secirati ih. Ne, odstraniti osjećanja, ipak.

Uslovičiti sjećanja. Izbaciti subjektivno. Izbaciti sebe van balona iluzija. Lebdjeti. Ubaciti humor. Dodati boje. Ne razmišljati o refleksijama na – mozak, dušu ili sutrašnji dan. Misli spakovati u foldere. Folderima dati naslove, imena, "sejvase". Prestati tajno analizirati sebe unutar sebe.

Praviti se da nisam čula ništa uvredljivo.

Biti odmjerena. Smješkati se. Diviti se ljudima iz kojih teče radost.

Nastaviti naprijed. Učestvovati u karnevalu.

19.03.2010.

Današnji post

 

 

Jučer sam imala strašnu migrenu koja me je bukvalno umrtvila. Osjećala sam samo bol koju nisam mogla ničim umanjiti i ništa više. Krenula sam malo ranije sa posla, maštajući o krevetu, zamračenoj sobi i tišini. Nagon na povraćanje se povećavao sa svakom novom sistolom i dijastolom.
Tako urušenoj, obratio mi se nepoznat lik, iz auta, tu na ulici, koji se ponudio da me poveze, a da mu se ja za tu uslugu odužim na način kako znam. Da sam pas, uskočila bih mu kroz prozor i pregrizla vrat.

Ja sam se rasplakala. Ne pamtim kad sam se tako jadno osjećala.

 

16.03.2010.

Jedu mi se jagode sa šlagom

And, now, something completely different...

 

 mam problem.

Rijetko ko više može na mene da djeluje tako

Da mi postane inspiracija.

 

Inspiraciju nalazim u imaginarnim likovima

Nekim  ženama iz prošlosti

Koje su bile spremne

Satima započinjati prvo slovo pisma

Za svog muškarca

Koji je možda plovio neistraženim morima

Vodio bitke za tudje teritorije

(Ili je baš tada vodio ljubav sa drugom  ženom)

Istraživao šume, planine, visine i dubine...

Riječi su mogle opisati svu tu ljubav

I strast

Do najsitnijih detalja

Čak i kako i koliko često misli na njega dok noću leži (ah!)

Pisala bi o svojim snovima

O tome kako se topi još jedna kap voska sa svijeće

O njegovim snažnim prsima

Na kojima je posljednji put udahnula slatki ukus strasti

Tvrdim mišićima

Koje, kao, još uvijek osjeća pod prstima

Dahu, kosi i sličnim dijelovima tijela koji u takvim pismima obično imaju ulogu koju nemaju u stvarnom životu

O svojoj vrelini

Puštajući mašti na volju

Raspamećujući  tako i njega i sebe

 

Ipak, samo prvo slovo

Bilo je dovoljno

Da dočara tu  žudnju za njim

Što je slovo kićenije i uvijenije

To je  žudnja bila veća i duže ju je proganjala

A žudnja je čudo

Od nje oslijepiš i postaneš glup

Slike su iskrivljene

Pa i to slovo dobije najednom tri dimenzije

Ali, lijepo je to, ipak.

Romantika graniči s nadrealnim

Ali je lijepa dok traje

Barem tada, crtajući to prvo slovo, žena uživa u trenutku

 

Tada su neke shvatile

Da je možda najbolje da šalju samo to jedno slovo

Mislim, šta se sad ima tu još patit sa sadržajem?

Dovoljno mu je slovo

Pa nek on razmišlja

Je l' ga se uželjela ili nije...

 

Ta pojava se proširila među ostale

Napisale bi tako samo to jedno kićeno slovo

I uštedile puno vremena za sebe

Muškarci su dobivali slova

A žene vrijeme

Svo vrijeme svijeta u kojem nisu

Morale cijediti sebe do posljednje kapi i

Opisivati im svu tu lavu medju nogama

(dok ti isti muškarci vode ljubav s nekom drugom  ženom)

 

Odjednom,

Slova su se počela smanjivat

Stanjivat

I postade „Pusto slovo na papiru“

 

........ 

„Kakav sam ja muškarac?“
„Bolji.“

„Šta cemo sad?“
„Spavati.“

 

 




11.03.2010.

Pisanje po staklu i čitanje s druge strane

 

OTISCI

Dosadilo mu je što njegove riječi izvrće i pogrešno shvaća.

Znao joj je reći:“.oilsim onerksi mas otš ono šičamut onšergop ad ebertop ameN“
Ona ga je čudno gledala, pitajući se:“O čemu ovaj čovjek govori, kad je zaista sve što kaže uvrnuto?“
Kad bi ona njega tako pogledala, glumio je misterA Strpljivog i rekao:“.mituš ad olib im ib ejlobjaN !maravogzar ad mobot s ničan ijok an manz en onravts aJ“

Ona se smješkala i jedva čekala da on kaže opet nešto novo. Okrenula je leđa, sagela se, glavu spustila među koljena i naglavačke ga fiksirala pogledom. „Šta li će sad reći?“

˙
ɐɾlʌɐqɐz oʞɐɾ oʌo ǝʇ ɐp ǝs ıɯ ıuıČ ˙ouǝɾlʌolodǝɹd ˙˙˙oʞɐʇ šɐpǝlƃ
zI

A onda je jedno od njih dvoje odlučilo da opere taj orošeni komad stakla između njih. Ne sjećam se ko. Ili je samo od sebe puklo od smijeha.

Hello!

10.03.2010.

Još uvijek znam pisati rukom (provjereno)


Light!

Ljudi koji su puni ljubavi obično su najusamljeniji ljudi na svijetu.

 

Buć!

10.12.2009.

Umjesto zaključka da je dan sumoran

 

Nije mogla bit toliko luda da joj se to pričinjava, da ima otiske u obliku sićušnih vjetrenjača po bokovima svakog jutra. Budila se iscrpljena, mnogo umornija nego što bi bila kad legne da spava.... Kao malu učili su je da drži oči širom otvorene, stalno, stalno – ne znaš od kud i kad će izroniti opasnost... „Gledaj ispred, uvijek spremna!“ Istetovirala je rezervne oči na kapcima, kad legne – da uplaši onog ko će možda doći iz mraka....

„Pojedi me!“, malo je falilo da kaže svom demonu jednu noć.... Umjesto toga popeše se neki prsti na usne... Sve polako, kao mala vojska, koracima malim, jedan iza drugog.

A na vrhovima, tu na jagodicama, mala, rumena lica – sa očima, kosom nacrtanom i ustima koja vrište i žele ujesti.... Prsti se uguraše među tople i žedne usne, istetovirane oči se obrisaše.

 

„Poliži mi otvorene oči na sklopljenim kapcima. Oboji ih onim prahom, vulkanskim, svjetlucavim, pa da se sjaje u mraku. Naizmjenično ću da ih otvaram, pa zatvaram, pa otvaram, prvo jedno, pa drugo, pa treće, pa četvrto. Mislim da ću morat tako, jer nikad nisam uspjela biti dovoljno spremna.

Foliraću te da gledam. Ja nemam pojma kako izgledaš.

Pravim se da te vidim i  ne trepćem, već te samo upijam u sebe kroz sebe u sebe kroz sebe u sebe kroz sebe u sebe kroz sebe.....

Želim biti spremna za tebe, a znam da ću kapitulirat čim te namirišem.

Prosto je. Zamišljam da te jedem ko jabuku, da mi pucaš pod zubima. I uopšte me ne zanima o čemu misliš. Ni da li te boli. Ukusan si.“

 

Molila se.
Dok joj dlanovi ne srastoše jedan za drugi.

 

 

 

 

 

 

04.11.2009.

Hajd' ti gore, ja ću dolje

 

Kustos muzeja popeo se na drugi sprat zgrade u kojoj radi već par godina. Sjetio se kako je nekada bio uspješan rukometaš, ali nije uspio da ostvari neki konkretan napredak u sportskoj karijeri jer je bio poprilično skeptičan prema svjetskoj slavi. Odavno već ne trenira – zato je jedva savladao te stepenice napravljene za vrijeme aneksije. Oduvijek skeptičan. I kad je u četvrtom razredu išao na ekskurziju. Mogao je onu noć, onako krakat, sjediti satima na podu, naslonjen uz zid i plakati, da nije ona došla i rekla kako ga moli da se konačno digne odatle i popne se na rub kreveta, da sjedne uz druga iz razreda, ko normalan čovjek. E, bio je skeptičan u tome da li je on, zaista, čovjek poput njegovog druga - normalan. Mislim, tri godine pokazivati i nuditi sebe njoj, mogao je neko ko je stvarno bezbolno duhovit i privržen. Ali, tu noć, obespamećen, nastavio je još neko vrijeme sjediti tu, uz psihodeličnu muziku (njegova audio kaseta) sa kasetofona (njenog, novog, Filipsovog, donijela ga ona iz Firence). Čupao je sebi šiške. Njoj se povraćalo. Znala je da je radi nje takav. Bilo joj je iskreno žao što on od sebe radi budalu. I što se publika njoj obraća riječima: „Kako ti ga nije žao?“ Ličio je na Morissona, a šišao se nožem. Godinama, pisao joj je pjesme, a ona pola tog nije shvaćala. Spominjao joj je vjerne pratilje, a ona nije mogla misliti ni o čemu drugom do svoje nesretne ljubavi – onog prokletog ljigavog beskičmenjaka.

Dočekao je svojih par mjeseci u kojima je glumio zrelog muškarca, dobivao njena pisma u kojima ga je nazivala najgorim imenima. On je nastavio da joj šalje razglednice s motivom trudne mladenke kojoj astenični mladoženja nabija prsten na ruku. Napisao bi joj malo riječi na razglednicama, recimo „Sudbina“ ili „Pljujem svako jutro u jedan ćošak. Napraviću modro more.“ Raznježio ju je. Ona je odlučila da pokuša biti njegova, privržena draga, koja ga voli skupa s njegovom originalnošću. Zvanična, javna cura. Ošišala se moderno, počela slušat muziku koju on voli, a on za uzvrat nije depilirao trepavice na kapcima zelenih očiju. Nisu uopšte bili skladan par – on krakat, ona mekana i kratka. Često se pitala kako bi izgledalo da je on, ustvari, nosi u naramku. Ko loptu onu košarkašku. Jedino tad bi je čuo šta je zaista rekla. On se nervirao što je ona ostavljala trag rumenila na njegovim bijelim majicama. Nju je nerviralo što se osjeća osvojenom. Sjedili su, ljeto je bilo, za nekim stolom, u nekoj kafani kad je ona puhnula u njega svu pjenu tek nasutog, svježeg piva. Sjedio je nasuprot nje, onako popljuvan i procijedio nešto kao: Daj još.  

Zvao ju je Mračna. Ona njega Nisi Drugi Miljković. On je njoj spominjao Marka Brecelja. Ona njemu seciranje žaba. Nervirala ga je kad bi Marka nazvala Brankom Mreceljom. Šizio je radi toga. Izrugivala se njegovom opčinjenosti nihilizmom, ali nije dirala Miladina Šobića.

Na dvadeset i prvom spratu nebodera u kojem je živio, njihova je veza izvršila samoubistvo, skočivši sa prozora. Oboje su je gledali kako se survala u bezdan. Jedva su se pogledali i ona je izašla iz njegove loge. On je ostao, plačući, bez imalo osjećaja stida, nije mu bilo prvi put da plače radi nje. Ona se beskrajno dugo spuštala tim liftom u kojem je dugme 17 bilo iščupano. Kroz stisnute kapke vježbala je gledanje u mraku. Desnim okom je škiljila i mjerila koliko dugo može gledati u onu lampicu na mjestu broja 17.

Kad je konačno izašla van, on je bacio pred nju upaljač koji je pukao u hiljadu komada. Pomislila je da je dobro što je ni ovaj put nije uspio pogoditi u srce.

On se počeo pojavljivat s nekom pjevačicom, ona sa promašenim studentom žurnalistike koji je u slobodno vrijeme prodavao one multisposobne usisivače. Jednu noć su pjevačica i novinar, svako iz svojih razloga, ostali uskraćeni pažnje ovo dvoje svojih partnera. A to dvoje, bolesnika, mentalnih, dogovorilo se da se isprobaju. Onako, jaranski. Kad već nisu mogli parski (od „kao par“). Dovela ga je u svoju sobu sa okruglim stolom u ćošku. Divio se toj glupoj mogućnosti. Da okruglo gurneš u nešto tako kruto. Otvorili su neki alkohol, neki otrov, pričali su o svojim partnerima. Došli su do zaključka da je među njima jedini problem bio taj što nisu bili ponosni jedno na drugo kad bi se tu pojavio neko treći. Ali, eto, sad tu nema nikog, pa su ponosni jedno na drugo. Popela se na njega, skinula ga, dodirivala, navlačila, potezala, grijala/hukala topli zrak u njega, trljala ko drvce na kremenu (čak i to). Lik je zakazao totalno. Kaže joj da ne može. Da je toliko to želio – a sad ne može. Shvatila je da joj se spava i okrenula mu leđa. Bio je dovoljno trijezan da sam pronađe vrata i ispari van.

I onda period neviđanja i nemanja pojma ko, gdje, kad i koliko. Sve dok se nije pojavio, na onim istim njenim vratima, s diplomom arheologa i knjigom poezije. Napisao joj je posvetu (oh, kako je nju nervirao njegov rukopis!), toliko hladnu (po njenom mišljenju) da su se i Ares i komšija, likovi iz knjige, smrzli u taj ljetni dan, bez vode.

 

 

03.11.2009.

Nadmudrivanje

 

I PAD JE LET

 

.... pa je pala kiša.

.... pa je pala noć.

.... pa je pala opklada.

.... pa je pala haljina.

.... pa je pala na koljena.

.... pa je pala na pod.

.... pa je pala igra lizala.

.... pa je pala igra vozića.

.... pa je pala potreba za zadovoljenjem.

.... pa je pala u ekstazu.

.... pa je pala na ispitu izdržljivosti.

.... pa je pala suza radosnica.

.... pa je pala kap njena.

.... pa je pala tečnost njegova.

.... pa je pala ćuna.

.... pa je pala u san.

 

 

 


Stariji postovi

Pisma
<< 02/2016 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
2829